KOLUMNA TJEDNA – PRAVOSUĐE NIJE SVETA KRAVA
Dipl.iur. Maja Grubišin: „Prijedlozi nacrta Zakona koje smo uputili u proceduru prvi su pravi sustavni pokušaj da se na stol stavi sav šljam naših nepisanih režima i pokušaj da ispunimo standarde na koje smo se obvezali“
Republika Hrvatska je u samo 25 godina bila izložena velikom valu reformi, u dva navrata. Prvi val bio je nakon osamostaljenja, a drugi prilikom ulaska u Europsku uniju. Reforme su se odnosile na mnogobrojna područja, ja ću se fokusirati na pravosuđe. Neovisno o tome što se događalo na političkoj i društvenoj sceni u ovim razdobljima, zaustavimo se na pitanju što su donijele te značajne reforme o kojima svi znaju samo da su se dogodile. Moglo bi se napisati nekoliko knjiga o svim započetim projektima i reformama, ali institucionalno pamćenje je iznimno loše, baš kao i većina teza o hrvatskom pravosuđu, pa se moram pozivati samo na rijetko dostupne strateške dokumente i svje vlastito pamćenje razvoja događaja s reformama pravosuđa unazad 10-15 godina. Ono što nam govore pravni izvori i sama evolucija ustavnih odredbi, nakon odcjepljenja od SFRJ i stvaranja samostalne Republike Hrvatske najznačajnija stavka u našoj modernoj povijesti je uspostavljanje moderne sudačke profesije. Temelji za samostalnu i neovisnu sudbenu vlast su postavljeni. Uspostavio se novi sustav imenovanja, razrješenja i pozivanja na stegovnu odgovornost pravosudnih dužnosnika. Prva imenovanja po novom sustavu počela su 1995. godine. Tih godina dogodila se i tiha lustracija kadrova i dosta sudaca je zamjenilo sudačku profesiju odvjetničkom. Naravno, nismo naivni, lustracija ne znači nužno da su dobri ostali, a loši otišli. Neke ustavne novine tijekom godina postigle su da se postave krivi temelji sustava, kao na primjer to da u DSV-u sjede dva političara, iz redova saborskih zastupnika i sl., ali i to je tema sama za sebe.
Tijekom godina status suca se polako popravljao i u materijalnom, ali i profesionalnom smislu. No stagnacija je počela već 2000ih. Osim navedenih temeljnih ustavnih izmjena značajne reforme nisu poduzete. Pravosuđe nikad nije doživjelo pravi preokret i reformu koja se odnosila na organizaciju samog sustava.
Upravo je EU bila ta koja je primjetila i ukazala kako sustav funkcionira iznimno sporo zbog potpunog nedostatka modernog pristupa radu organizacije. Krivo smo shvatili da je pravosuđe sveta krava koja se ne smije mijenjati. Pravosuđe nije sveta krava, to je organizacija koja omogućuje sucu da samostalno i neovisno donosi odluke u sporovima između strana. Nitko ne smije dovoditi u pitanje samostalnost suca ali isto tako nitko ne smije dovoditi u pitanje ozbiljnost reformi kad se radi o uspostavljanju učinkovite organizacije pravosudnog sustava. Je li organizacija pravosuđa do 2005. reformirana? Ne. Je li se to dogodilo u pregovorima? Skoro.
Posvetit ću ovaj osvrt reformama nakon 2005. godine, kada započinje drugi val preobrazbe društva iz države prožvakane ratom i korupcijskim aferama do moderne EU zemlje.
Hrvatska je svoj pravosudni sustav strukturirala onako kako je „prošlo“ u pregovorima s EU. Vrlo jasno i ne treba puno oko toga diskutirati. Ono što je trebalo biti uspostavljeno kako bi mogli postati punopravna članica smo ispoštovali, no mehanizme koje smo ugradili nisu zaživjeli. Koji to uvedeni mehanizmi u naš pravosudni sustav nisu zaživjeli? Oni najbitniji.
Kada pregovarate oko budućnosti društvenih odnosno državnih „tvorevina“ onda pregovori trebaju imati usuglašenu viziju, odnosno zajedničke pozicije izvan kojih se neće iskakati, kako tijekom pregovora tako i tijekom implementacije onoga čemu su se strane obvezale. Implementacija novog uređenja u pravosuđu prvih par godina nakon ulaska u EU bila je test za naše društvo. Test je trebao pokazati je li država ispunila svoje obveze i ova prethodno postavljena pravila i granice (standardi).
Najvažniji standardi:
- Financijska neovisnost sudbene vlasti
- Objektivno i transparentno imenovanje pravosudnih dužnosnika
- Uspostavljanje pravednih i transparentnih mehanizama odgovornosti pravosudnih dužnosnika
- Učinkovita organizacija pravosudnih tijela
- Uvođenje modernih tehnologija u administrativno i sudbeno funkcioniranje sustava
- Uspostavljanje sustavne edukacije pravosudnih dužnosnika i kandidata za pravosudne dužnosnike
- Pravedno i objektivno ocjenjivanje rada
- Uvođenje KPI indikatora kao sustavnog načina praćenja funkcioniranja sustava te uvođenje politike u organizaciju „Fact based“
- Jačanje uloge DSV-a kao neovisnog i stalnog tijela koji uz podršku MP skrbi za sve gore navedeno
Kada pogledate ove točke neovisno jeste li sudac, odvjetnik, poljoprivrednik, poduzetnik, političar, kriminalac sigurno je da ćete se složiti da tu nema ništa sporno, to nam doista sve i treba. Ovo je kao lista želja. Ovo su standardi koje je EU tražila da postignemo i mi smo vrijedno uredili sve zakonske tekstove tako da su bili na razini ovih zahtjeva. No, dolazimo do očekivanog „ali“.
Zaustavit ću se samo na par ovih standarda. Jesmo li zaista postigli da je sudbena vlast financijski neovisna? Uvjerili smo sami sebe, a tako i drugu stranu da jest; sudbena vlast je neovisna jer sudovi imaju svoje proračune. To je bilo dovoljno da stavimo „tick in the box“. Sudac prvog stupnja koji sudi u milijunskim sporovima dođe jedva do plaće u visini od 10.000 kn. Kakva je to financijska neovisnost? Šef kabineta ministra dosegne veću plaću, a odgovornost mu je da ministar dođe na vrijeme od točke A do točke B. Nemojmo se zavaravati, da smo željeli doista postići financijsku neovisnost sudbene vlasti (čiji nositelji su suci) onda bi smanjili plaće menadžerima u javnim kompanijama i povećali sucima općinskih, prekršajnih i županijskih sudova. Da smo doista željeli osigurali bismo da samo najbolji napreduju. Uz dobru organizaciju i racionalnim raspolaganjem financijama može se povećati plaća i bez diranja svetih krava. Jedno ostaje neodgovoreno, zašto se to ne događa? Kao da ne želimo veću financijsku neovisnost sudbene vlasti. Financijska neovisnost se svodi na igru, ne budeš li dobra djevojčica nećeš dobiti stolice i klima uređaje.
U odnosu na standarde kod imenovanja sudaca moramo biti iskreni. Suci se do danas ne imenuju na transparentan i objektivan način. Suci se imenuju prema postignutom dogovoru na hodnicima DSV-a, a cijeli sustav postavljen je tako da se taj nepisani režim imenovanja sudaca ne ugrozi. Iako nemaju nikakve formalne uloge (kamoli moralne) više ljudi izvan DSV-a danas utječe na to tko će biti imenovan za suca. Znam li više od toga, ne, ali znaju mnogi drugi.
Dolazimo da pitanja ocjenjivanja sudaca odnosno davanja mišljenje na kandidate za suce. Naš 7. standard. U Hrvatskoj ne postoji sustav ocjenjivanja sudaca. Sucima su zacrtani parametri da budu prosječni mediokriteti i bave se slijepom i nelogičnom borbom za zaštitu stečenih prava koja nisu mogla biti manja, a to moraju trpjeti do 70. godine života. Meni je žao što u kratkom vremenu u kojem sam bila na čelu Uprave za organizaciju u Ministarstvu pravosuđa nisam uspjela povećati plaće i predložiti javnosti novi Zakon o sudovima i DSV. No, razlog zašto više nisam u MP je upravo taj što smo skoro ostvarili naše ciljeve, odnosno prethodno nabrojane standarde. Ovo „skoro“ će nas mučiti, ali pod cijenu da ne uspijemo obranili smo čast koju bi svaki dužnosnik trebao imati. Čast da ne sudjeluješ u sustavu koji ruši dostojanstvo standarda na koje smo se obvezali stvaranjem samostalne države, ali i ulaskom u EU. Nismo branili svoju čast nego čast cijelokupne pravosudne strukture. No, RH je sve samo nije punopravna članica EU, tako da ne brinem o ugledu države već o budućnosti ovog naroda.
Standard br. 4 je sam za sebe jedna velika reforma. Organizacija sustava. Što je to? Pravosuđe funkcionira preko mreže sudova ( i DO) u kojima sjede suci koji su neovisni i samostalni u svom poslu. Suci su samostalni od svih i svega, osim logično organizacije koja im je tehnička podrška da bolje i učinkovitije odrađuju svoj posao. Najviše moraju biti neovisni od same pomisli da zakonski mehanizam napredovanja i općenito funkcioniraja sudbene vlasti je samo prividan te da odluke donosi „netko drugi“, a kamoli neovisnosti od direktnog utjecaja na donošenje odluka u pojedinim sudskim predmetima. Tako bi barem trebalo biti. Kako to danas funkcionira? Danas su se u naš sustav ukorijenili neki „kontrolni“ kvazi „opresivni“ mehanizmi nad sucima koji se protežu kroz naše zakone i pravilnike kao žvaka koju nikako da ispljunete. O nekima ću pisati u sljedećem tekstu. Sudac, kako bi bio samostalan, ne smije imati tereta u funkcionuranju organizacije (npr. ne smije sudac biti pozvan na odogovrnost ili mu se to ne smije uzeti za loše ako svoju odluku nije mogao donijeti u propisanim rokovima ako je netko ili nešto drugo krivo za takvu situaciju). U RH suci su krivi za sve, pa tako i za sustav koji ih tjera da rade koliko rade na način kako to rade i uz to bez ikakve financijske samostalnosti. O financijskoj samostalnosti službenika na sudu posvetit ću poseban tekst. Taj problem zavrjeđuje cijeli doktorski rad. Javnost je suce ocjenila loše, ali javnost ne pozna sustav onoliko koliko ga pozna sudac koji 15-20 godina sjedi u sobičku od 5m2 i sudi tisuće i tisuće predmeta za 10.000 kuna mjesečno bez naknade za dolazak i odlazak na posao, bez ulaganja u znanje, pod ogrmonim teretom nezadovoljstva građana, pod pritiskom i stalnim pokušajima utjecaja na odluke, dok svete krave jure u blindiranim automobilima. Svete krave koje kad tad dođu pred suca. Uz nepostojanje objektivnog načina vrednovanja rada, bez jačanja financijske samostalnosti i jednake podjele rada na sve suce možemo sanjati o modernom pravednom pravosuđu.
Prijedlog nacrta Zakona o sudovima i Zakona o DSV-u koje je Most nezavisnih lista uputio u proceduru prvi je pravi sustavni pokušaj da se na stol stavi sav šljam naših nepisanih režima i da pokušamo zapravo ispuniti standarde na koje smo se obvezali. U sljedećem tekstu osvrnut ću se na pojedine reformske izmjene u ovima nacrtima zakona koje smatram temeljem razvoja našeg sustava.