IZVOR: GORICA. INFO
Velikogorički liječnik Ivan Bekavac, specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, inače zaposlen u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, odlučio se pridružiti borcima protiv Covida-19 na prvoj liniji obrane – u Covid bolnici Dubrava.
Njegovo je novo radno mjesto u jednoj od jedinica za intenzivno liječenje, mjestu gdje se nalaze najteži bolesnici od koronavirusa. Smjene mu traju po 12 sati, od čega po četiri sata provodi, izrazimo se vojničkim rječnikom budući situacija u Dubravi podsjeća na ratne uvjete, pod punom ratnom spremom. Maska, naočale, zaštitni vizir, rukavice, specijalno odijelo – sve to mora imati na sebi kako bi ga zaštitilo od virusa. I u takvim uvjetima pomaže tim najtežim bolesnicima, brine za njih, spašava im živote…
Ali nekada ni nadljudski napori medicinskog osoblja ne mogu pobijediti virus.
Ovo je priča liječnika na prvoj crti obrane.
Virus je nepredvidiv
Nepredvidiva raznolikost kliničke slike bolesti Covid 19, od blage hunjavice do teških oblika bolesti te liječenja respiratorom, uslijed posvemašnje slabosti disanja i osjećaja nemoći i gušenja, sve nas je proteklih desetak mjeseci naučila oprezu.
Mnogi su naučili na tuđim, životom plaćenim greškama zanemarivanja osnovnih epidemioloških mjera održavanja fizičkog razmaka, osobne higijene pranja ruku i izbjegavanja dodirivanja lica.
Petstotinjak pacijenata i ovih dana u posteljama odjela respiratornih centara (RC) Kliničke bolnice Dubrava (KBD) pod maskama su s protokom kisika. Njihov jedini kontakt s vanjskim svijetom je telefon. Njime rješavaju poteškoće i nedostatke boravka u bolnici, ali i potrebe vlastitih obitelji nerijetko u egzistencijalnim problemima.
Ovom prilikom važno je naglasiti kako osoblje Klinike za infektivne bolesti proživljava i preživljava pošast Covida 19 gotovo godinu dana sa svim strahovima i neuspjesima, kao i životnim posljedicama s kojima Covid bolnica u Dubravi živi tek par mjeseci.
Epidemija bolesti Covid 19 promijenila je zauvijek navike, običaje i postupanja svih nas. Satima nakon napuštanja KBD u toplini mog goričkog doma okružen obitelji čujem pištave zvukove alarma respiratora i monitora vitalnih funkcija. U šetnji s djecom našim turopoljskim Lugom dosjetim se mogućnosti liječenja koju još nismo isprobali.
Bolnica mi je uvijek u mislima…
Suočen s nikad ranije viđenom smrtnošću pacijenata u jedinici intenzivne medicine, unatoč sjajnom radnom okruženju znalaca intenzivista, u trenucima odmora uhvatim se preispitujući postupke liječenja pacijenata oboljelih od Covida.
Po dolasku u noćnu smjenu susrećem poznata lica iz dnevne smjene, izbrazdana dugotrajnim nošenjem zaštitne opreme, međutim nasmiješena i vedra jer za pola sata nakon službene primopredaje za njih počinje vanjski život. Blago zelenilo interijera Kliničke bolnice Dubrava (KBD) odmara oči nakon višesatnog fokusiranja pogleda kroz dioptrijske, potom zaštitne plastične naočale te zaštitni vizir.
Brojne nezdravstvene djelatnice i djelatnici uvijek su na usluzi, spremni pomoći, podmetnuti leđa, prenijeti opremu, očistiti radne i druge površine, donijeti i odnijeti potrošni materijal, otpad, a po potrebi uskočiti u najtežim prilikama kad je unatoč svemu neophodno imati još barem dvije ruke.
Susrećem medicinske sestre i medicinske tehničare na odlasku doma, mnoge od njih prepoznao sam po glasu tek u kantini u KBD, kod objeda, jer njihova lica, lica suradnika s kojima sam prethodno satima radio pod zaštitom opremom ne vidim, a komuniciramo govorom u uvjetima visoke razine buke brojnih uređaja u jedinici intenzivne medicine.
U jedinicama intenzivnog liječenja nema ni dana niti noći
Susrećem i kolegice i kolege liječnike, pomalo u strahu imaju li loših vijesti o smrti još kojeg pacijenta. Zajednički prolazimo u razgovoru kliničke podatke i laboratorijske novosti iz protekle dnevne smjene.
Ljubazno osoblje domaćina u KBD doista brine o kvalitetnoj prehrani i higijeni boravka nas “gostiju“. Po primopredaji službe žurimo u jedinicu intenzivne medicine, popularni “šok“, kako bismo na vrijeme odmijenili kolegice i kolege koji još tamo čekaju kraj smjene jer pacijenti, naravno, nikad nisu bez nadzora i pažnje dijela osoblja.
Naime, u jedinicama intenzivne medicine nema “dana“ i “noći“. Tek povremeno prigušena rasvjeta malenom broju djelomično budnih pacijenata pomaže održati svijest o dnevnom ritmu. Barem želimo vjerovati u to.
Noć osjećamo mi djelatnici u sporosti pokreta i hladnoći vanjskog zraka koji s vremena na vrijeme nađe put do nas uslijed otvaranja vrata te izmjene pacijenata jer Covid ne spava.
A na kraju smjene…
Po okončanju smjene u RIC6 jedinici intenzivne medicine, blago pothlađen i umoran, pristupam postupku skidanja infektivne zaštitne opreme koje zahtijeva vrijeme i pozornost jer je potrebno maksimalno smanjiti rizik prijenosa zaraze.
Pritom dio vremena provodimo vani na zraku. Nadolazeću zimu osjećam u svakoj sekundi boravka vani. Trkom oko A objekta i B objekta u udaljeni topli prostor C objekta izražavam strahopoštovanje veličini i značaju Kliničke bolnice Dubrava, sedmokatnog zelenog uspavanog diva na rubu zagrebačke gore, zadnjeg Covid boravišta desetina naših susjeda, prijatelja i dragih osoba.
