Nakon što je javnost nedavno osupnula slika trupla kako leže na podu mrtvačnice KB Sveti Duh, a onda još više uznemirilo službeno obrazloženje gradonačelnika Tomaševića kako „zvuči morbidno, ali moguće je riječ o režiranoj situaciji“ danas je cijela priča poprimila službeni epilog u kojem se uprava Svetog Duha bila primorana ispričati obiteljima jer su tijela stvarno bila na podu.
Ono što dijeli barbarsko od civilizacijskog stanja način je postupanja prema mrtvima. Ako s mrtvima ne postupamo s poštovanjem onda nismo drugačiji od zvjeri, štoviše, gori smo i od mnogih zvjeri koje odaju kakvu takvu počast mrtvima, stoga je držanje mrtvih tijela na podu bolnice za svaku osudu. No još je za veću osudu reakcija gradonačelnika u trenutku kada je ta priča dospjela u javnost. Naime, umjesto preuzimanja odgovornosti, on je ponudio doista bizarno objašnjenje. Na tom tragu, možda zvuči morbidno, ali čini se da su nam podmetnuli paranoidnog teoretičara urote koji pod svaku cijenu štiti propuste vlastite uprave kao ozbiljnog gradonačelnika glavnog grada u Hrvatskoj jer Tomašević će lakše povjerovati da postoje zaposlenici u bolnici koji namjerno vade trupla iz hladnjača pa ih slažu na pod, a onda to fotografiraju samo da bi njemu naškodili, nego da netko nije radio svoj posao kako treba ili bolnica nema dovoljno kapaciteta za zbrinuti sva tijela. No temeljni problem nije što je Tomašević doista u stanju povjerovati u tako nešto jer ljudi, eto, u svašta vjeruju. Društveni problem „praznovjerje“ postaje kada gradonačelnik glavnog grada bez dokaza širi takve teorije u javnosti. To je krajnje neozbiljno i nedostojno funkcije koju obnaša.
Nažalost, to nije jedino što je nedostojno pozicije gradonačelnika glavnog grada. Treba li podsjećati na sve dosadašnje propuste u kadroviranju, od oktroiranja šefova Holdinga pa njihovog brzopoteznog najurivanja na teret poreznih obveznika koji su im platili otpremnine, ideološkog umjesto stručnog pokoravanja kulturnih institucija, imenovanja donatora u kampanji kao članova Upravnih vijeća bolnica pa sve do onoga što nas danas zanima, a to je izbora samih šefova bolnica?
Svima je poznato da je KB Sveti Duh u velikim problemima, od smrti u njezinim čekaonicama koje se istražuju pa do posljednjeg slučaja „zbrinjavanja“ trupla na podu bolnice. Kada su birali čelnu osobu bolnice Možemo ju je brendirao kao ženu koja će osigurati pravo na pobačaj u toj bolnici. Dakle oni su sveli svu stručnost izabrane ravnateljice na manifest vlastite progresivnosti, na zastavicu kojom će mahati kako bi dokazali da štite zakonom već zaštićeno pravo na pobačaj. S obzirom da su politizirali njezino imenovanje, oni su i direktno odgovorni za nastali animozitet unutar bolnice i podjele koje njezino imenovanje stvara u javnosti.
No da se vratimo na današnji slučaj. I nakon što je bolnica priznala vlastiti propust i ispričala se građanima Možemo u tome i dalje ne vidi ni malo svoje krivnje. Da nam je samo znati kako doista izgleda svijet iz perspektive Možemo, svijet u kojem su se, kako smo mogli čuti, i mrtvi vrlo živo urotili protiv novog gradonačelnika? U njemu valjda mnogi naši sugrađani, umjesto da smeće skrivaju ispod svojih jastuka, namjerno bacaju smeće, zamislite, baš u kantu za smeće s podmuklim ciljem da se te iste kante napune pa da izgleda kao da grcamo u smeću. Politički protivnici Možemo sigurno kupuju i bacaju hranu, a da je ne konzumiraju, jer žive za to da što prije napune kantu za smeće, a također su vjerojatno i izdresirali vrane da šeću kvartom i pojačavaju dojam grada na rubu ekološke krize. Noću pak gradom šeću Nindža kornjače i buše vodovodne cijevi, a marljivi destruktivci čitave su dane prošli tjedan stavljali led u vodu u gradskoj četvrti Trešnjevka jug kako bi netko pomislio da je grad odgovoran što tamo nema tople vode… treba li nabrajati dalje?
I doista na polovici mandata vrijeme je da se zapitamo kakvu je vlast dobio naš glavni grad Zagreb?
Izvana progresivni sjaj, a iznutra trupla po podu jer je salonskoj ljevici slika o njoj samoj jedino bitna, dok koriste besplatne parkinge ili voze najskuplje bicikle, spremaju poluge zlata i ušteđevinu broje u stotinama tisuća eura, i na tom sigurno čestitaju sami sebi i jedni drugima. A narod? Za narod su dovoljne i „starke“ da povjeruje da smo jedni od njih, iako taj isti narod zapravo duboko preziru pa bi mu ograničili mogućnost referendumskog izjašnjavanja davanjem Ustavnom sudu da odlučuje o njegovoj kapacitiranosti za samo postavljanje referendumskog pitanja.
Ako su živi možda i previše šutjeli pa je njihova obmana mogla trajati u nedogled, danas su konačno barem mrtvi nedvosmisleno propjevali.
