Izvor:likaclub

Problem ilegalnog odlaganja otpada u Lici već mjesecima je u fokusu javnosti, a dodatnu težinu cijeloj priči daju sumnje o mogućem širem lancu odgovornosti i sustavnim propustima institucija. O toj, i brojnim drugim ličkim temama temi, u mnogo je navrata govorio saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot, koji je posljednjih mjeseci obilazio teren, razgovarao s građanima i prikupljao dokumentaciju.

Troskot je pritom zasigurno jedan od najčešćih gostiju u Lici kada je riječ o političkim predstavnicima s nacionalne razine, a njegovi istupi redovito izazivaju pozornost jer iznosi niz podataka i tvrdnji koje se ne mogu čuti u službenim priopćenjima ni u javnom prostoru.

Njegove tvrdnje i javni istupi izazvali su niz reakcija, ali i otvorili brojna pitanja o razmjerima i karakteru nekolicine afera, kao i o tome jesu li nadležne institucije pravodobno reagirale.

U ekskluzivnom razgovoru za Lika Club Troskot iznosi svoje viđenje ovih slučajeva, od terenskih saznanja i svjedočanstava građana, preko vlastitih sumnji, pa sve do pitanja odgovornosti sustava i daljnjih koraka koje planira poduzeti.

Lika Club: Već mjesecima intenzivno pratite i istražujete problem ilegalnog otpada u Lici. Što vas je uopće potaknulo da se toliko posvetite ovoj temi?

Zvonimir Troskot: “Prije svega – ljudi. Kad dođete na teren, razgovarate s obiteljima koje žive uz te lokacije i pitaju se što je u njihovoj vodi, zemlji i zraku, to više nije samo politička tema, nego pitanje odgovornosti.

Posebno nas je zgrozilo kada su nam ljudi na širem području Gospića svjedočili da se u vodi i okolišu osjeća neugodan miris koji podsjeća na paljenu plastiku. Te smo informacije čuli izravno od građana i javno ih dokumentirali. Kad vam ljudi kažu da strahuju za vodu, djecu i zdravlje, ne možete okrenuti glavu.

Dodatno nas je motiviralo to što smo razgovarali s ljudima koji su se suočili s posljedicama onečišćenja PFAS-om. Tek kroz takva svjedočanstva shvatite koliko su “vječne kemikalije” ozbiljan problem, izrazito su postojane, teško se razgrađuju i mogu dugoročno opterećivati okoliš i zdravlje ljudi.

Dijelovi USKOK-ove dokumentacije koji su izašli u javnost samo su dodatno potvrdili da se ova priča ne smije svesti na jednog vozača, jednu lokaciju ili jednu lokalnu odluku. Kada vidite tko se sve pojavljuje u tom lancu i tko je poslovao sa Šincekom, jasno je da se moraju ispitati puno veći igrači: tko je otpad proizvodio, tko ga je prevozio, tko ga je primao, tko ga je evidentirao, tko ga je trebao kontrolirati i tko je na tome profitirao.

Postoji i širi obrazac koji ne smijemo zanemariti. Iskustvo Italije pokazalo je kako se veliki ekološki kriminal često ponaša: opasni otpad ne završava nužno u najbogatijim industrijskim središtima, nego se premješta prema prirodno bogatim, ruralnijim i slabije zaštićenim područjima. Ondje se iskrcava, zakopava, premješta, a nerijetko i pali kako bi se prikrili tragovi.

Upravo zato slučaj Like ne gledamo kao izolirani lokalni incident. Lika je prirodno bogat prostor vode, krša, šuma i izvorišta, ali je očito bila tretirana kao prostor u koji se može dovoziti i skrivati tuđi problem. Taj obrazac smo vidjeli drugdje u Europi, a sada ga, nažalost, prepoznajemo i ovdje.

Zato nas je ova tema toliko zaokupila. Lika i Gacka nisu nečiji prostor za eksperimente s otpadom. To su rijeke, izvorišta, zemlja, ljudi i djeca koja ondje žive. A kad vidite da se problem pokušava umanjiti pričom da je riječ o “papiru”, a u javno predstavljenim nalazima spominju se PFAS, ukupni cijanidi, teški metali i mineralna ulja, potpuno je jasno da se ne smije šutjeti.”

Lika Club: Tijekom svih tih mjeseci obilazili ste teren, razgovarali sa svjedocima i proučavali dokumentaciju. Što vas je u cijeloj priči najviše iznenadilo, je li ovo jedna od najvećih afera čak i u povijesti Hrvatske?

Zvonimir Troskot: “Da, po našem mišljenju ovo apsolutno spada među najveće ekološke afere u Hrvatskoj. Ne govorimo to olako, nego zbog razmjera, geografskog opsega, mogućih posljedica za vodu, zemlju i zdravlje ljudi te zbog načina na koji su institucije reagirale.

Prema onome što je do sada izašlo u javnost kroz medijska istraživanja i dijelove USKOK-ove dokumentacije, ova se priča ne može svesti samo na Gospić. Spominju se tokovi otpada i lokacije od Varaždina i Siska do Gospića i Benkovca. Ako se otpad kretao od sjevera Hrvatske do Like i Dalmacije, onda ne govorimo o izoliranom incidentu, nego o sustavu.

Građanima se govorilo da nema razloga za zabrinutost i da je riječ o papiru. A onda se u javno predstavljenim nalazima spominju PFAS spojevi, ukupni cijanidi, teški metali i mineralna ulja. PFAS je detektiran i u vodi. U Otočcu je izmjerena viša vrijednost nego u Gospiću, iako je i dalje ispod važećih graničnih vrijednosti. Ali PFAS nije obična nečistoća. To su izrazito postojane kemikalije koje se teško razgrađuju i s kojima se ne smije čekati dok problem ne postane veći.

Ako se otpad ne sanira, legitimno je pitati širi li se onečišćenje prema tlu, podzemnim vodama i sustavu vodoopskrbe. Zato je opasno kada se sve pokušava svesti na pojedinačne uzorke ili umirujuća priopćenja.

Dodatno narušava povjerenje javnosti činjenica da su ključni akteri, uključujući Šinceka i glavnog državnog inspektora Mikulića, pušteni na slobodu. To ne znači da su oslobođeni odgovornosti niti da je postupak završen, ali građani s pravom pitaju zašto sustav tako postupa u aferi ovakvih razmjera.

Za nas je ovo test države. Ako država ne može zaštititi vodu, zemlju i zdravlje ljudi u Lici, onda se s pravom postavlja pitanje kome sustav zapravo služi.”

Lika Club: Vaš podatak o milijun tona otpada znatno se razlikuje od službenog. Kako ste došli do te brojke i možete li ju dokazati? Ima li zaista odlagališta skroz od Kapele koja se tek trebaju otkriti?

Zvonimir Troskot: “Najprije treba jasno reći: kada govorimo o mogućim razmjerima do milijun tona, ne govorimo o brojci koju je država službeno potvrdila. Govorimo o procjeni razmjera problema koja se temelji na informacijama s terena, izjavama ljudi, dokumentaciji, kapacitetima lokacija, kretanju otpada i indicijama da problem nije ograničen samo na jednu točku.

Zato tražimo ono što bi država već morala napraviti: cjelovitu, neovisnu i javno dostupnu provjeru svih lokacija, količina, vrsta otpada, ugovora, nalaza i tokova otpada.

Kod komunalnog sustava u Gospiću ostaje niz neodgovorenih pitanja. Prema informacijama kojima raspolažemo, u kontekstu vožnji otpada, ulazaka na lokacije, evidencija i operativnog postupanja spominju se osobe o kojima mi kao stranka imamo saznanja, kao i određeni poslovni odnosi koje institucije moraju provjeriti.

Posebno se otvara pitanje jedne osobe. Prema informacijama kojima raspolažemo, ta se osoba spominje u kontekstu saznanja o otpadu koji je druga osoba vozila sa Silosa prema Rakitovcu i drugim lokacijama, uključujući Benkovac. Ako je to točno, onda se postavlja vrlo ozbiljno pitanje: zašto je takva osoba i dalje zaposlena u komunalnom sustavu i na platnoj listi?

To je sada izravno pitanje za lokalne i državne institucije, ali i domaća zadaća za medije. Treba pitati komunalne strukture, Grad Gospić, nadležna ministarstva i Državni inspektorat: tko je znao što se vozi, tko je puštao kamione, tko je dizao rampe, tko je primao otpad, gdje su prateći listovi, gdje su E-ONTO kartice, gdje su ugovori, putni nalozi, GPS podaci, tahografi, računi, ulazi i izlazi s lokacija?

Jednako tako treba otvoriti pitanje svih osoba koje se spominju u operativnom lancu. Ako se potvrde informacije da su pojedinci sudjelovali u operativi kojom je otpad završavao na Rakitovcu, u škrapama ili na drugim lokacijama, onda oni moraju biti javno prozvani i moraju odgovarati.

Zato se ova pitanja ne smiju gurati pod tepih. Javnost ima pravo znati tko je puštao kamione, tko je dizao rampe, tko je znao što se vozi, tko je primao otpad i tko je omogućio da se ovakav ekološki skandal dogodi u Gospiću.

Prave količine otpada ne mogu se utvrditi samo gledanjem jedne lokacije. One se nalaze u dokumentaciji, u komunalnim evidencijama, kod ljudi koji su sudjelovali u operativi, u tragovima vožnji, u E-ONTO karticama, u putnim nalozima, tahografima, GPS podacima, ali i u poslovnim odnosima između onih koji su otpad stvarali, prevozili, primali i evidentirali.

Tek kada se iz te dokumentacije i od ljudi koji poznaju sustav dobije istina, moguće je ozbiljno kalibrirati stvarne količine otpada, ne samo na Silosu i Rakitovcu, nego i po škrapama, divljim lokacijama i drugim mjestima na kojima građani svjedoče da je otpad završavao.

Važno je naglasiti i da informacije ne dolaze samo izvana. Ljudi iz sustava više ne žele šutjeti. Više ne žele živjeti u laži dok se njihov grad, njihova voda, njihova zemlja i njihove obitelji dovode u opasnost. Zato posebno štitimo ljude koji nam se javljaju. Nećemo otkrivati izvore, ali javnost mora znati da se zid šutnje počeo lomiti.

Kada smo službenim putem pitali Ministarstvo i Grad Gospić o količinama i strukturi otpada, dobili smo odgovor koji govori o papiru i kartonu. Ako je sve bio papir, pitanje je vrlo jednostavno: odakle ozbiljni nalazi opasnih tvari i zašto se ne istraži cijeli lanac?

Ako država tvrdi da su količine male i da je riječ o papiru, neka objavi cijeli trag otpada: E-ONTO kartice, ugovore, putne naloge, GPS podatke, tahografe, račune i sve lokacije. Bez toga građani Like ne dobivaju istinu, nego samo administrativnu verziju priče.

Ovo nije natjecanje u brojkama. Ključno pitanje je znamo li stvarni razmjer problema ili se građanima Like pokazuje samo dio slike.”

Lika Club: Imate li informacije ili saznanja koja još niste iznijeli u javnost? Očekuju li građane u narednom razdoblju nova otkrića vezana uz ovu temu?

Zvonimir Troskot: “Imamo dodatne informacije, razgovore s ljudima s terena i dokumentaciju koju još analiziramo. S ovakvim stvarima ne smije se postupati neodgovorno. Sve što je kazneno osjetljivo mora ići prema nadležnim institucijama, a sve što je od javnog interesa mora biti predstavljeno jasno, argumentirano i provjerljivo.

Građani mogu očekivati da nećemo stati. Nastavit ćemo tražiti odgovore o lokacijama, količinama, vrstama otpada, tokovima novca, ulozi pojedinih tvrtki, ulozi lokalnih struktura i odgovornosti državnih institucija.

Kod PFAS-a je to posebno važno. PFAS spojevi su vrlo mobilni i mogu se širiti brže od teških metala i mnogih drugih onečišćivača. Slikovito rečeno, PFAS je Formula 1 širenja onečišćenja. Zato PFAS monitoring može biti prvi indikator da se problem iz otpada počeo širiti prema vodi, tlu i širem okolišu.

Nova otkrića ne najavljujemo zato da bismo stvarali atmosferu spektakla. Ovo nije predstava. Ovo je pitanje zdravlja ljudi i zaštite okoliša. Ali možemo reći da ćemo sve što dobijemo, a što je relevantno i provjerljivo, staviti pred javnost i pred institucije.

Naš cilj nije proizvoditi paniku, nego spriječiti zataškavanje. Građani Like imaju pravo znati što je završilo u njihovoj zemlji, vodi i zraku, tko je to omogućio i tko će za to odgovarati.”

Lika Club: Nakon svega što ste vidjeli i saznali, biste li danas bez zadrške popili čašu vode iz slavine bilo gdje u Lici?

Zvonimir Troskot: “Naš stav je jasan: bez sustavnog monitoringa i stvarne sanacije otpada ne bismo bez zadrške pili vodu na području gdje je detektiran PFAS.

PFAS nije obična nečistoća. To su tzv. “vječne kemikalije” koje se teško razgrađuju, vrlo su mobilne i zato se s njima ne smije postupati površno. Ako su teški metali sporiji i često vezaniji uz tlo, PFAS se može širiti brže i biti prvi indikator da se onečišćenje iz otpada počelo kretati prema vodi i širem okolišu. Zato inzistiramo na PFAS monitoringu.

Testiranje vode, tla i ljudi na PFAS nije ista stvar i ne može se svesti na jedan uzorak ili jedno priopćenje. Treba posebno pratiti vodu, posebno tlo, posebno sedimente, a tamo gdje postoje ozbiljne indikacije izloženosti, treba omogućiti i odgovarajuća testiranja ljudi.

Ako treba, uzorke vode, tla i sedimenata treba slati u referentne laboratorije u inozemstvu, a za testiranje ljudi na PFAS postoji specijalizirani laboratorij u Amsterdamu. Građani moraju imati potpuno povjerenje u rezultate. Kod ovakvih slučajeva povjerenje se ne vraća riječima, nego ponovljenim nalazima, javnim podacima i neovisnom kontrolom.

Jednako važno: ne može se govoriti o sigurnosti vode, a istodobno ne sanirati otpad. Monitoring bez sanacije nije dovoljan. Ako je izvor problema i dalje na terenu, onda se rizik ne uklanja, nego se samo promatra.

Zato se otpad ne smije prekrivati folijom i ostavljati za neka buduća vremena. Takav otpad treba stručno ukloniti, sigurno spremiti, obraditi i trajno zbrinuti prema pravilima za opasan otpad. Stručnjaci iz Njemačke vrlo jasno govore da se ovakve stvari ne rješavaju kozmetikom, nego ozbiljnom sanacijom.

Lika Club: Jeste li tijekom istraživanja ove afere doživjeli pritiske, prijetnje ili pokušaje da odustanete? Imate li dojam da se slučaj pokušava zataškati?

Zvonimir Troskot: “Kod ovakvih tema pritisci nikada ne dolaze samo u jednom obliku. Nekada su to izravni pokušaji diskreditacije, nekada političko etiketiranje, nekada pokušaj da vas se prikaže kao nekoga tko “širi paniku”, a nekada jednostavno šutnja institucija.

Ali najopasniji oblik pritiska nije ono što netko kaže nama. Najopasniji oblik pritiska je pokušaj da se građanima uskrati puna istina.

Zato se ovdje mora postaviti jedno jednostavno pitanje: zašto se uopće morao pojaviti saborski zastupnik i iznositi činjenice o onome što se događalo u Lici? Gdje su bile institucije? Gdje je bio Državni inspektorat? Gdje su bile lokalne vlasti? Gdje su bili oni koji su morali štititi vodu, zemlju i zdravlje građana?

Mozak te operacije treba tražiti tamo gdje su se donosile odluke, gdje su se sklapali poslovi, gdje su se vodile evidencije, gdje su se otvarali i zatvarali nadzorni postupci i gdje su institucije imale obvezu zaustaviti sustav prije nego što je otpad završio u srcu Hrvatske.

Zato ova afera ima nacionalnu i međunarodnu komponentu. Ona povezuje velike igrače, reciklatorske i poslovne interese, državne nadzorne mehanizme i lokalne strukture koje su morale štititi svoje građane, a ne šutjeti dok se preko Like lomio tuđi otpadni biznis.

Ako je Lika bila završno mjesto zločina, onda Zagreb mora dati odgovore o mozgu operacije, a nadležne institucije moraju rasvijetliti i međunarodne tokove otpada, novca i interesa.

Kada se mjesecima govori da je riječ o “papiru”, a onda se u javno predstavljenim nalazima spominju PFAS, cijanidi, teški metali i mineralna ulja, to više nije komunikacijski propust. To je ozbiljan problem povjerenja.

Kada se otpad ne sanira odmah, nego se javnosti nude privremena rješenja i umirujuće poruke, građani s pravom sumnjaju da se problem pokušava gurnuti pod tepih.

Važno je reći i ovo: dio informacija ne dolazi samo izvana, nego i iz samog sustava. Ljudi koji rade ili su radili u povezanim komunalnim strukturama više ne žele šutjeti. Više ne žele živjeti u laži dok se njihov grad, njihova zemlja, njihova voda i njihove obitelji dovode u opasnost.

Zato ne bismo rekli da je najvažnije pitanje jesmo li mi doživjeli pritiske. Važnije je pitanje jesu li građani Like dobili sve informacije, sve nalaze, sve dokumente i jasne odgovore. A odgovor je, nisu.

Ako institucije žele vratiti povjerenje, neka objave sve nalaze, sve lokacije, sve količine, sve ugovore, sve E-ONTO podatke i plan stvarne sanacije. Sve drugo izgleda kao pokušaj kontrole štete, a ne kao zaštita građana.

Mi od ove teme nećemo odustati. Ne zato što želimo sukob, nego zato što se istina o vodi, zemlji i zdravlju ljudi ne smije zataškati.

Posebno želimo reći da dobivamo veliku podršku ljudi iz Like, iz cijele Hrvatske i iz naše dijaspore. Ljudi nam se javljaju, šalju informacije, ohrabruju nas i govore da se ne smije stati. Ta podrška je naše gorivo za daljnje djelovanje.”

Lika Club: Kritičari kažu da na ovoj temi skupljate političke bodove i da Most nema stvarne veze s Likom. Kako odgovarate na takve optužbe?

Zvonimir Troskot: “Naravno da se političari u demokraciji bore za povjerenje građana. To je priroda politike. Mi smo narodni zastupnici u Hrvatskom saboru i naravno da želimo okupljati ljude oko tema koje smatramo važnima za Hrvatsku.

Naša je dužnost boriti se i za Liku, i za 7. izbornu jedinicu, i za cijelu Hrvatsku. Kada smo preuzeli odgovornost kao narodni zastupnici, nismo je preuzeli zato da bismo štitili interese lokalnih moćnika, reciklatorskih lobija ili kompromitiranih institucija. Preuzeli smo je da služimo hrvatskom narodu.

Iznad svake političke funkcije imamo odgovornost pred dragim Bogom, pred Hrvatskom i pred ljudima. Ako vidimo da su ljudima ugroženi voda, zemlja i zdravlje, onda nemamo pravo šutjeti.

Kao što sam nekada branio dres hrvatske nogometne reprezentacije U-17, tako danas u političkom djelovanju branimo interese ljudi u Lici i u cijeloj Hrvatskoj. Tada sam branio hrvatski grb na terenu, a danas branimo hrvatsku vodu, hrvatsko tlo i dostojanstvo ljudi koji ondje žive.

Ako je to skupljanje političkih bodova, onda prihvaćamo tu optužbu. Jer smatramo da je posao politike upravo to: stati uz građane kada sustav zakaže, otvoriti teme koje drugi guraju pod tepih i boriti se za narod, zdravlje i nacionalni interes.

A podrška koju dobivamo iz Like, iz cijele Hrvatske i iz naše dijaspore pokazuje da ljudi razumiju o čemu se ovdje radi. Ovo nije uska lokalna tema. Ovo je pitanje zdravlja, sigurnosti, vode i dostojanstva ljudi. Ta podrška je naše gorivo za daljnje djelovanje.”

Lika Club: Koji su vaši sljedeći koraci? Što ćete konkretno poduzeti u nastavku ove afere?

Zvonimir Troskot: “Nećemo odustati dok se cijela ova koruptivna hobotnica ne rasplete do kraja. Ovo nije pitanje jedne lokacije, jednog kamiona ili jednog lokalnog komunalnog sustava. Ovo je pitanje organiziranog lanca otpada, novca, nadzora, institucija i političke odgovornosti.

Ljudi koji su se pojavljivali u USKOK-ovoj dokumentaciji neće sami od sebe prestati raditi. Ako sustav ne reagira, isti model može se preseliti na drugu lokaciju, drugi otpad i drugu regiju. Danas je to Lika, sutra može biti Dalmacija, Slavonija, Zagorje ili bilo koji drugi dio Hrvatske.

Zato tražimo tri stvari: potpunu sanaciju otpada, kazneni progon odgovornih i rasvjetljavanje cijelog financijskog lanca. Mora se utvrditi tko je na ovome zarađivao, kamo je novac odlazio i je li se novac stečen kroz otpadni biznis prelijevao u nekretnine, zemljišta ili druge oblike imovine.

Posebno je važno razumjeti da otpad na Silosu, a prema svemu što znamo i otpad koji je završavao prema Rakitovcu, nije homogena masa. To nije jedna uredna hrpa jedne vrste otpada koju možete jednostavno prekriti folijom, odvesti ili spaliti. Riječ je o različitim slojevima i različitim “koktelima” opasnih tvari.

Na jednoj točki možete imati jedan sastav otpada, a već nekoliko metara dalje potpuno drugačiju smjesu. Zato svaki kvadratni metar treba promatrati ozbiljno i zasebno. Upravo je to razlog zašto je ovakva sanacija zahtjevna i zašto vanjske tvrtke zaziru od preuzimanja takvog otpada bez jasne karakterizacije.

Dodatno, testiranje drveta sa Silosa pokazalo je prisutnost teških metala i PAH spojeva. To je važno jer stablo preko korijena uzima vodu iz tla. Ako je i mala količina takvih tvari bila dovoljna da se vidi ozbiljno propadanje drveta, onda se s pravom postavlja pitanje što se događa u tlu i podzemnim vodama ispod takvog otpada.

Najopasnije bi bilo takav otpad paliti ili ga slati u spalionice bez potpune karakterizacije. Ako imate nehomogenu masu, različite slojeve, moguće PFAS spojeve, PAH spojeve, mineralna ulja, maziva i teške metale, tada paljenje može otvoriti nove rizike za zrak, pepeo, tlo i zdravlje ljudi. To se ne rješava dimom, nego ozbiljnom sanacijom.

Takav otpad mora se stručno razdvojiti, analizirati, sigurno spremiti u odgovarajuće kontejnere i spremnike te trajno zbrinuti prema pravilima za opasan otpad. Sve drugo, folija, odgađanje, premještanje ili paljenje, nije sanacija, nego nastavak rizika.

Posebno zabrinjavaju informacije da se u pozadini već razmatraju novi poslovi vezani uz odlaganje europskog azbesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvatska nema sustav koji bi ulijevao povjerenje građanima da može sigurno upravljati takvim rizicima, a nemamo ni ozbiljnu infrastrukturu reciklažnih centara za azbest koja bi opravdala takve planove. Zato je pitanje azbesta nova crvena linija.

Problem je što država ne radi svoj posao ni na lokalnoj ni na državnoj razini. Lokalni sustavi šute, ministarstva kasne, nadzor zakazuje, a Državni inspektorat, umjesto da bude prva linija obrane građana, nalazi se u samom središtu pitanja odgovornosti. Kada se u aferi ovakvih razmjera spominje glavni državni inspektor, onda više ne govorimo samo o propustu, nego o dubokoj krizi nadzora države.

Naši sljedeći koraci bit će jasni: nastavit ćemo tražiti dokumente, otvarati pitanja u Hrvatskom saboru, podnositi prijave i zahtjeve nadležnim institucijama, inzistirati na objavi svih nalaza i tražiti stvarnu sanaciju terena. Ne prividnu sanaciju, ne foliju, ne birokratska priopćenja, nego uklanjanje otpada, zaštitu vode i kaznenu odgovornost.

U tome nam ogromno znači podrška koju dobivamo od ljudi iz Like, iz cijele Hrvatske i iz naše dijaspore. To je naše gorivo za daljnje djelovanje. Kada vidite da ljudi razumiju opasnost i traže istinu, onda znate da nemate pravo stati.”

Lika Club: Koje su, po vama, tri najveće opasnosti za Liku u narednom razdoblju?

Zvonimir Troskot: “Tri najveće opasnosti za Liku danas su: otpad, litij i sigurnosno-ekološki pritisak oko Željave.

Prva i najhitnija opasnost je otpad. Ako se ova afera ne rasplete do kraja, Lika može postati trajni poligon za tuđi otpadni biznis. Zato se mora utvrditi cijeli lanac: tko je otpad proizvodio, tko ga je prevozio, tko ga je primao, tko ga je evidentirao, tko je trebao nadzirati i tko je na tome zarađivao. Bez sanacije otpada i kaznenog progona odgovornih šalje se poruka da se preko Like može nekažnjeno zarađivati na račun vode, tla i zdravlja ljudi.

Druga opasnost je litij. Lika se ne smije pretvoriti u prostor na kojem će se pod krinkom razvoja otvarati projekti koji dugoročno mogu ugroziti vodu, zemlju i lokalne zajednice. Hrvatska mora strateški razmišljati o sirovinama, ali ne na način da se prirodno najosjetljiviji prostori žrtvuju interesima velikih igrača. Lika nije prazna karta za geološke i industrijske eksperimente. Lika je prostor ljudi, vode, šuma, poljoprivrede, turizma i nacionalne sigurnosti.

Zato je posebno opasno ako se takav prostor danas koristi bez pune transparentnosti, jasnog nadzora i odgovora države. Prema informacijama koje dolaze s terena, postoje ozbiljna pitanja o kretanju i registraciji migranata na tom području, uključujući informacije o osobama koje su prethodno boravile u zapadnoeuropskim državama, ondje imale probleme sa zakonom ili postupcima boravka, a zatim su vraćene ili preusmjerene prema Hrvatskoj kao zemlji ulaska u schengenski prostor.

Ako postoje noćni transferi, organizirana prebacivanja ili prikriveni modeli premještanja ljudi prema Hrvatskoj, onda javnost mora znati istinu. To više nije samo humanitarno pitanje ni samo pitanje migracija. To je pitanje sigurnosti granice, vjerodostojnosti Schengena, odnosa Hrvatske prema zapadnoeuropskim državama i zaštite lokalnog stanovništva.

Ako se prostor koji je već opterećen vojnim i ekološkim rizicima dodatno pretvara u sigurnosno osjetljivu točku, onda javnost mora dobiti jasne odgovore. Što se događa oko Željave? Tko tamo ulazi? Tko to nadzire? Postoje li noćni transferi? Postoje li organizirana prebacivanja? I zašto se o tome građanima ne govori otvoreno?

Zato je naš stav jasan: nema odustajanja. Otpad se mora sanirati, litij i slični projekti moraju biti pod najstrožim javnim nadzorom, a oko Željave i migracijskih tokova država mora dati jasne odgovore. Lika ne smije biti prostor tišine, eksperimenta i zataškavanja. Lika mora biti prostor sigurnosti, života i budućnosti.

I ovdje ponovno želimo naglasiti: podrška koju dobivamo od ljudi iz Like, iz cijele Hrvatske i iz naše dijaspore pokazuje da ljudi ne žele šutnju. Ljudi žele istinu, zaštitu i odgovornost. To nam je gorivo da nastavimo dalje.”