NEVJEROJATNA PRIČA ŽENE KOJA JE NA LIČKOM RATIŠTU U ISTOM DANU DVA PUTA LETJELA U ZRAK, NA PRVOJ GODINI MEDICINSKOG FAKULTETA JE ZATRUDNJELA, RODILA, ZAVRŠILA FAKULTET U ROKU, UZ DVA SVOJA ODRASLA SINA POSVOJILA CURICU I UŠLA U MOST.

(Izvor: Glas Istre, razgovarao: Robert FRANK)

Saborska zastupnica Mosta Ines Strenja definitivno je nekonvencionalna osoba s golemim i neuobičajenim životnim iskustvom. Trenutno je angažirana u kampanji za europarlamentarne izbore, prepuna je energije i želje za političkim nadigravanjem. Snažan personality očito je dio karaktera, ali i gotovo ludih životnih situacija koje bi se lako moglo pretočiti u solidan filmski scenarij. Dok su njene kolegice na prvoj godini Medicinskog fakulteta uživale u blagodatima studentskog života, ona je već rodila, zahtjevan fakultet je s malim djetetom u rukama odradila u roku, potom je malo predavala u osnovnoj školi, odradila posao na hitnoj pomoći u rodnoj Rijeci te na polovini dvadesetih godina svog života otišla u rat. Dok su mnogi od njega bježali, mlada liječnica bez ikakvog iskustva s ratnim ranama pohrlila mu je ususret. Preživjela je smrt kojoj je godinama i nebrojeno puta gledala u oči. U ratu je radila plemenite stvari prkoseći neprijatelju i sudbini koja ju je dva puta spasila dok su njena sanitetska vozila letjela u zrak. I onda je povukla najplemenitiji potez u životu – udomila je i potom posvojila malu djevojčicu. E da, nije nevažno da je prva u Saboru graknula – nešto je trulo u Uljaniku. Mnogi to tada nisu htjeli čuti. Eto kako je priča završila.

„Smatram da je IDS jedan od krivaca zbog načina na koji je završio Uljanik, ali krivi su i oni koji su to sve trebali kontrolirati. No ponekad nečija ruka u Saboru može biti važna ili prevažna pa se IDS-u zbog mira u kući progledavalo kroz prste. Sada se vidi do čega je to dovelo. Podsjetit ću na 2017. godinu. Tada sam prva u Saboru otvorila pitanje oko 3. maja iz kojeg je izvučen novac za restrukturiranje koji je onda prebačen Uljaniku i povezanim društvima. Direktno sam to pitala tadašnju ministricu Martinu Dalić. Odgovorila mi je da je zatražen proračunski nadzor te da je to Državna revizija primijetila. Samo nakon par dana predsjednik Uprave Uljanika Gianni Rossanda me oštro napao u medijima.

Što vam je rekao?

Da sam politikantica koja narušava ugled Uljanika. Vidimo sad gdje je on i kakav mu je ugled, a gdje sam ja. On je tada mislio da može zadržati taj mit o Uljaniku kao top kompaniji. Nije naravno spominjao da grade brodove ispod cijene i s gubicima.

Kakva je odgovornost politike za krah i kraj Uljanika kakav je dosad bio?

Tu je odgovornost HDZ-a, IDS-a i SDP-a. Tvrdim da nitko nije mogao biti imenovan u Upravu Uljanika a da netko iz IDS-a to nije amenovao.

Ali postoje čvrste indicije da IDS nije mogao preći zid i ući u Uljanik pa tako ni kadrirati u toj kompaniji.

To je naprosto logika funkcioniranja u Istri – nema značajnijeg kadriranja bez IDS-a. Činjenica je da u Istri u nekoj školi nećete zaposliti čistačicu, a da ona kod sebe nema člansku iskaznicu IDS-a ili, u najmanju ruku, preporuku nekog IDS-ovca. Ljudi to u Istri znaju i dosta im je toga.

Možda bi se i Most tako ponašao kad bi imao priliku i na taj bi način stvarao svoju kadrovsku infrastrukturu.

Kad bi se Most tako ponašao, ja više ne bih bila dio takve priče. Mi se protiv toga borimo. Ali smo usamljeni. Dva smo puta napuštali državnu vlast zbog principijelnih stvari.

Vratimo se Uljaniku i odgovornosti za propast.

HDZ je najviše bio na vlasti otkad je Hrvatske. I zato je mogao i morao vidjeti što se događa. A SDP je olako preko svega prelazio. Najgore je u svemu prošao 3. maj.

Da ste zadnjih pola godine premijer Plenković, što biste vi u toj eskalaciji problema napravili s hrvatskom brodogradnjom?

Kao liječnik ipak ne mogu ulaziti u suštinu, no zato mislim da je ekipa stručnjaka trebala napraviti analizu te procijeniti koje brodogradilište može opstati te koji su njegovi dijelovi nezdravi i moraju se ugasiti. Ovim drugima trebalo je iskreno reći – vaš dio brodogradilišta ne moze opstati i mora se ugasiti. Uljanik je bio zadnja oaza prave proizvodnje u Istri. Generacije su tu radile, a olako prokockala mogućnost da ta firma opstane, već se proglasio stečaj. Ovdje je falilo iskrenosti. Stvarno je trebalo ljudima reći – ovaj dio firme se spašava, ovaj drugi nema šanse. Izvjesno je da će se ovaj scenarij ponoviti i s 3.majem.

Pa zašto se to onda ljudima nije reklo? Zar je moguće da je ovo odugovlačenje bilo samo zbog izbora? A opet, Uljanik se urušio neposredno pred izbore što znači da je HDZ, kad bi taj scenarij stvarno i bio realan, sam sebe doveo u glupu situaciju?

Očito su bile pogresne procjene HDZ-a da će brodogradilište izdrzati do izbora, a još je otvoreno pitanje pregovora s Kinezima. Most je još prije stečaja zatražio osnivanje Saborskog istražnog povjerenstva za Uljanik, kao što je traženo za Agrokor i za Imunološki zavod. No rekla sam tada mojima – ‘ajmo povući ručnu u ovom trenutku. Ne želim dovoditi u pitanje nekakve minimalne, ali ipak moguće pozitivne procese ako postoji i najmanja šansa za spas.

No šanse više nema, a što je sa zahtjevom za osnivanje Povjerenstva.

Sabor se sada mora pozabaviti Uljanikom i 3. majem. Moramo vidjeti koje su političke elite u tome sudjelovale. Na brojna pitanja moramo dobiti odgovore jer se tijek novca moze pratiti.

Što Povjerenstvo može otkriti, a da to neće prije njih saznati policija i odvjetništvo?

Dobit ćemo saznanja o političkoj odgovornosti, to je bitno zbog naše budućnosti, da se nikada više ovakav scenarij u strsteškim gospodarskim granama ne ponovi. O toj sam temi razgovarala s informiranim ljudima koji su spremni o svemu tome razgovarati.

Nema Mosta u Istri, a jako se angažirate oko brodogradnje.

Istra je najnaprednija hrvatska regija u kojoj se najbolje živi. Pitali su me kako ćemo nazvati svoj predizborni skup u Istri. Rekla sam – Istra u Hrvatskoj, Hrvatska u Europi.

Znači li to da Istra nije dovoljno hrvatska?

Vjerojatno neki Istru plaše Hrvatskom, a drugi Hrvatsku plaše Istrom koja želi neku samostalnost. Razgovarala sam u Istri s puno ljudi, s poduzetnicima, mladima, inžinjerima, obrazovanim i pametnim ljudima, piscima, informatičarima i ljudima iz turizma. Razgovarala sam u Puli s radnicima, s običnim ljudima u Poreču i Žminju, Umagu. Razgovarala sam s ljudima koji razmišljaju svojom glavom i IDS ih nije uspio poklopiti. Vidim da ti ljudi imaju jasnu želju reći – Istra želi i nešto drugo osim IDS-a. Sve ove priče koje IDS nameće, da Vlada nije ništa ulagala u Istru i slično, nemaju veze.

Što možete ponuditi Istri kao potencijalni europarlamentarni zastupnik?

Osim turizma Istra mora imati i druge industrije. Jedna od priča koja se zadnje vrijeme otvara je uzgoj kanabisa u medicinske svrhe. To je sada dozvoljeno, ali na velikim površinama, rigorozno i s velikim osiguranjem. Takva pravila mogu poštovati samo velike, najčešće multinacionalnefarmaceutske kompanije. No sad je prilika da probijemo led. Činjenica je da će se sada omogućiti uzgoj većih količina kanabisa u medicinske svrhe, i da je tu velika šansa i za istarske, ali i za OPG-ove širom Hrvatske. Mislim da je to prilika za mnoge male proizvođače baš kao i zabraniteljske zadruge. Istra tu može naći svoje mjesto. Situacija kakva je sada učinila je kanabis praktički nedostupnim onima kojima je potreban. Da se razumijemo, kao liječnik ću uvijek reći – zasad nije znanstveno potvrđeno da marihuana liječi bolesti. Ali, definitivno olakšava tegobe i olakšava život oboljelima od multipleskleroze, cerebralne paralize, dakle, oboljelima koji imajuspazme, ali i onima koji su bolesni od teških, malignih bolesti. Marihuana im olakšava i onako težak život. Tim pacijentima zahvaljujući ulju kanabisa omogućavate malo humaniji život u teškim, zadnjim fazama.

Hrvatska trenutno uvozi medicinsku marihuanu?

Tako je. Ona je bezobrazno skupa. Ljudi se snalaze na razne načine. Čak imam informacije da su ljudi iz medicinskih razloga kupovali nešto za što su mislili da je marihuana, a nije to bila.

Postoje li u Istri uvjeti za proizvodnju kanabisa?

Apsolutno. Uvjeti proizvodnje nisu komplicirani ali se to mora odvijati u kontroliranim uvjetima. Hrvatska nije spremna da se kanabis uzgaja za vlastitu upotrebu, no moramo biti otvoreni i reći da tamo gdje je to legalizirano nije došlo do drastičnog povećanja broja osoba ovisnih o drogama. Kako god, OPG-ima treba omogućiti da se time bave, a bolesnicima da to mogu konzumirati. U Velikoj Britaniji svaki liječnik može propisati recept za kanabis svakom pacijentu za kojeg misli da će mu to pomoćiublažiti njegove tegobe, a ne da je to kao kod nas limitirano samo na anesteziologe, onkologe i neurologe.

Za proizvođače, pa tako i potencijalne OPG-ove u Istri, to bi bilo profitabilno?

Da, to je još jedan od oblika biznisa, posebno u Istri, kojim bi se ljudi mogli baviti. Naprosto nova tržišna niša. Hrvatska prema tome mora ići jer je to nužnost i realnost.

Kakav je vaš stav o abortusu?

Oduvijek mislim da žena ima pravo donijeti odluku. Nisam pobornik pobačaja u smislu da je to metoda kontracepcije. Moramo omogućiti djeci i mladima da spoznaju na koji se način mogu zaštiti od neželjene trudnoće. Kod njih treba sazrjeti saznanje da je svaki život vrijedan. No nikako ne smatram prihvatljivim da se pobačaj zabrani i ode u sferu zabrane jer će ga to gurnuti u zonu ilegale gdje će trudne žene završiti na kuhinjskim stolovima ili će jednostavno otići obaviti pobačaj u Sloveniju.

Vi te prvi puta rodili sa samo 19 godina. Jeste li razmišljali o abortusu.

Rodila sam, a o abortusu nisam razmišljala.

Jeste li doživjeli nerazumijevanje i osudu okoline zbog tako rane trudnoće?

Jesam.

Kako ste se nosili s time?

Nisam, dakle, za zabranu, a opet, kako se odnosim prema začetom životu pokazala sam kad sam nakon prve godine studiranja na medicinskom fakultetu ostala trudna i rodila. Uspjela sam i u takvim okolnostima redovno završiti fakultet. Uz dijete. Bilo mi je teško, sažalijevali su me, mislili su da nikad neću završiti fakultet koji sam upisala nakon trećeg razreda srednje zbog izuzetno dobrih ocjena. Odmah sam se i udala. Ta je situacija u meni probudila prkos. Treću, četvrtu i petu godina na fakultetu sam stvarno bila dobra. Znala sam da moram završiti fakultet i zaposliti se kao liječnik što prije. Završila sam medicinu sa 22 i pol godine, već oženjena i s djetetom od tri i pol godine. Moj sin Aron koji je sada doktor, kaže da je dvaput završio medicinu: prvi puta dok je bio beba, a ja sam studirala, a drugi put kad je on krenuo na taj Fakultet i završio ga.

Mora se priznati da vam nije bilo lako.

Anatomiju, kao jedan od najtežih predmeta, položila sam u sedmom mjesecu trudnoće. Kemiju sam položila u osmom mjesecu trudnoće. Otac me vozio na ispite, jer sam imala trbuh do brade! Rodila sam te samo 20 dana nakon poroda položila zadnji ispit i stekla pravo upisa na drugu godinu.Bilo je zanimljivo i teško. Ispričat ću vam jednu zgodu: dok sam bila trudna morala sam položiti anatomiju, a profesor koji je bio asistent na tom predmetu baš me otvoreno ignorirao. Na vježbama mi nije htio ništa pokazati. Pravio se da ne postojim. I tako stojimo on i ja s mojim trudničkim trbuhom iznad leša. Postavim mu neko pitanje, a on ništa. Odbija se od njega. Sama sam sebi postavila pitanje – hoće li doći taj dan da taj čovjek shvati da ja vrijedim? Bilo mi je strašno. Osjećala sam se poniženo. No uspjela sam anatomiju položiti. I prođe tako deset godina.

Prebacujemo se u 1994. godinu?

Tako je, mjesto zbivanja je ličko ratište. Kiša, strava, moram po jednog ranjenog dečka. Bio je ranjen u nogu i onda je još dobio prostrijelnu ranu s leđa. Nekako smo po neviđenom blatu došli do njega, prebacili ga na nosila, brzo sam ga obradila, nabila dvije infuzije i stavili smo ga u pincgauer pa od lokacije Rizvanuša jurnemo u gospićku bolnicu. Vadimo ga iz pincgauera i dovodimo pred naš sanitet, a kad tamo nas čeka moj profesor s anatomije! I on kaže – Ines, jesi to ti? Kažem – jesam. A on meni – idemo ga u salu operirati! Peri se, oblači, nema mi tko pomagati! I što ću nego na operaciju kakvu nikad prije u životu nisam radila ni u njoj sudjelovala. Tog dana glavnog kirurga bolnice nije bilo. Katastrofa. Uvjeti su u tom trenutku bili nikakvi, a ranjeni dečko mlad, krv mu curi na sve strane. Klobučar se zvao. Moj profesor mu je izvadio slezenu i bubreg, resecirao jetru i metar, dva crijeva. Bio je, srećom, vrhunski abdominalni kirurg. Eto što nas je spojilo. Asistirala sam mu, pomagala. Taj naš ranjenik je poslije mjesec, dva bio u šok sobi u Rijeci, ali je preživio. Operacija je trajala šest, sedam sati. Rekla sam mu – profesore, sreća da ste ga vi operirali. A on meni – znaš što Ines, ja ovo mogu raditi i dobro to radim, ali ga ne bih imao petlje dovući odakle si ga ti dovukla. I meni više ništa nije trebalo! Od profesora koji me toliko ignorirao u pripremi najtežeg ispita, na ratištu sam dobila najveće moguće priznanje za ono što radim. Nažalost, taj je profesor nedavno preminuo.

Išli ste u rat 1991. kao mlada liječnica. Imali ste osmogodišnje dijete, završenu medicinu i tek 26 godina.

Još na početku rata odvezla sam na ličko ratište humanitarnu pomoć i kad sam vidjela da nema liječnika odlučila sam ostati. U tom trenutku, da stvar bude apsurdnija, uopće nisam radila kao liječnik nego sam u osnovnoj školi predavala prirodu i biologiju. No prije sam radila u riječkoj hitnoj pomoći i tu sam stekla veliko iskustvo koje mi je na ratištu dobro došlo. Najprije sam bila liječnik, s minimalnim stažom na kolima riječke hitne pomoći, u 118. brigadi. Onda sam ušla u taktičku grupu, a poslije sam postala prvi načelnik saniteta 6. gardijske brigade. Nakon Maslenice smo preimenovani u 9. gardijsku brigadu pa u riječku bojnu.

U ratu ste i ranjeni, gotovo ste poginuli.

Da, u Divoselu. U akciji Medački džep išli smo po ranjenike. Nekoliko njih smo izvukli. Vidiš ih negdje u polju, uzmeš nosila i trčiš po njih iako oko tebe sve tuče. Pucali su po nama dok smo ih nosili. U odlasku su bestrzajcem pogodili borbeno oklopno vozilo ispred nas i onda sanitetsko u kojem sam bila s ranjenicima. Uspjeli smo se izvući i potrčali smo stotinjak metara do neke napuštene i razrušene kuće. Sačekali smo i nakon sat vremena došlo je naše drugo borbeno oklopno vozilo s kojim smo došli do našeg uništenog saniteta Zapovjednik je vikao da ima i ranjenih i mrtvih. Dopuzali smo do njih i trojicu teško ranjenih nekako stavili u novo vozilo. Nismo prošli ni sto metara kad smo naletjeli na protutenkovsku minu! Kompletno nam je otišao prednji dio vozila. Krenula sam izvlačiti ranjenike i uspjela sam, osim jednog, kojeg su mi ubili na rukama. Po nama je s relativno male udaljenosti, dok smo iznosili ranjenike, pucao jedan četnik. Strašno. Dvojicu ranjenika smo ipak uspjeli spasiti, a jedan od njih je, živ i zdrav, danas u Buzetu.

Imate veliki ratni staž, puno stresa i trauma, ali i lijepih trenutaka. Impozantna biografija za ženu koja je jedina među 11 liječnika koji su ostvarili značajnu političkukarijeru. Nagledali ste se patnje i smrti, dva puta su vam vojna i sanitetska vozila dizali u zrak. Imate li dijagnosticiran PTSP?

Imam 1629 dana borbenog sektora. Puno sam ja rata prošla. Previše. Smatram da nemam PTSP, premda me neki uvjeravaju u suprotno. Ja sam brza i stvari drugačije rješavam. Spremna sam odmah donijeti odluku i stati iza nje, kakve god bile posljedice. To me rat naučio, posebno dok sam vodila sanitet Moraš donositi odluku – sad i odmah, nema okolišanja. Moja kuma i prijateljica mi je u ratu znala reći – Ines, ja ću zbog tebe glavu izgubiti, jer svaki puta kad izlaziš na teren ti mene uzmeš. Kad je bila frka znala sam da moram uzeti najboljeg vozača i nju kao sestru jer tek tada imamo najveće šanse da obavimo posao. Osim što sam, tako je to bilo, njih izlagala velikom riziku. No, ponavljam, naučila sam brzo donositi odluke. Najgore je bilo kad su odluke donosili krivi ljudi jer su se onda gubile glave. Rat vas formira. Prisiljeni ste brzo učiti. To je odlična škola, doduše jako skupa i rizična, koja vas priprema za civilni život.

Lijepi dio mladosti proveli ste u ratu. Sina su odgajali vaši roditelji?

Imam malu grižnju savjesti zbog toga. No imala bih još veću da rat nisam prošla. To je bila moja obaveza. Da smo se svi postavljali kalkulantski i razmišljali u smislu zašto da ja idem u rat, a ne netko drugi, ne bi mi danas ovdje sjedili duboko i ugodno uvaljeni u kožne fotelje. Mnogi nisu bili u ratu, neki liječnici su bili mobilizirani pa su brzo tražili način da se demobiliziraju.

Nije rat za svakoga.

Istina, ali neka onda poštuju nas koji smo bili. I unatoč tom svom borbenom djelovanju neposredno poslije rata imala sam problema.

Kakvih? Zašto? Od koga?

Nisam htjela ući u HDZ. Moram vam reći da sam na ličkom ratištu stradala još jednom. Na jednoj intervenciji drugo sanitetsko vozilo je udarilo u nas, a ja sam kroz vjetrobransko staklo izletjela iz vozila. Par mjeseci sam bila na oporavku i ujedno sam završila magisterij koji je bio skoro gotov i prije rata. Bila sam mlada i nadobudna, zanimao me znanstveni dio, posebno multiplaskleroza I onda sam ’97. dobila specijalizaciju iz neurologije za MORH.

Vratite se na probleme s HDZ-om.

U siječnju ’95. htjela sam se vratiti u Rijeku, bilo mi je dosta rata, htjela sam raditi. Svi su se javljali na natječaje, pa tako i ja u Gospiću, gdje me nisu primili jer nisam bila član prave stranke, HDZ-a. Zamislite samo koji je to apsurd kad se zna da sam ratovala na ličkom ratištu! Javila sam se na natječaj u Rijeci za neurologiju, ali nisam ni tamo primljena. A imala sam sve ispunjene uvjete: radno iskustvo, znanstvene radove i magisterij. Nije mi bilo druge nego opet odjenuti vojnu uniformu, na noge staviti čizme i na ličko ratište. Ne želim komentirati one koji su primljeni preko veze, kao ni one koji nisu, ali su ih – za razliku od mene koja sam išla završiti rat znajući da ću opet biti pod bombama i mecima izvlačiti ranjenike – dočekali udobni stanovi njihovih roditelja. Znam za takve slučajeve i doživjela sam to kao veliku nepravdu. U mom slučaju rat uopće nije bio važan za dodjelu specijalizacije. I zato se danas otvoreno borim za djecu čiji su roditelji bili u ratu.

Rat se stalno provlačio kroz vaš život.

Tako je. U 1996. sam rodila drugog sina Marka. Godinu kasnije zvali su me iz MORH-a. Svim liječnicima iz ’91.ponuđeno je da biramo što želimo specijalizirati. Dobila sam neurologiju. Kad sam završila specijalizaciju vojska nije znala što će sa mnom pa sam godinu i pol primala plaću, a oni nisu znali što s nama. To vrijeme sam iskoristila za usavršavanje iz doplera krvnih žila mozga. Moždani udari su, naime, moje područje. I konačno 2003. izašla sam iz vojske, tražila častan otpust i zaposlila se u KBC Rijeka kao neurolog. Poslije sam doktorirala i dobila užu specijalizaciju iz celebrovaskularnih bolesti i na klinici u Rijeci provela 20 godina prije ulaska u Hrvstski sabor.

Nekonvencionalni ste: rana trudnoća, studij, rat, stradavanja… I onda ste usvojili jednu djevojčicu. To je kruna vaše životne priče.

Došla sam u kontakt s ljudima koji su udomljavali djecu. Inače, djeca u domovima ne bi smjela odrastati, već bi domovi trebali biti tranzicijsko mjesto, proputovanje do konačnog rješenja. Udomljeno dijete ima veze sa svojim prijašnjim životom, jer njegovim roditeljima nije oduzeta roditeljska skrb, za razliku od usvajanja gdje se roditeljima ona oduzima. U tom slučaju biološki roditelji nemaju više nikakva prava ni kontakt prema djeci. Ako već nemajumogućnost da budu usvojena, sva djeca moraju biti udomljena. Djeca, naprosto, ne smiju odrastati u domovima. Neki domovi imali su strašnu praksu maksimalnog zadržavanja djece i to samo kako bi njihovi zaposlenici zadržali posao. Po njihovoj praksi, dakle, djeca koja bi u trećoj godini ušla u dom ne bi bila ni udomljena ni posvojena, već bi u 18-oj godini naprosto morala izaći iz doma bez da su imali prilike da postanu dio nečije obitelji.Takva djeca nisu pripremljena za realan život, što je tragičan rezultat politike domova čiji zaposlenici onda, eto, imaju posla.

Kako ste se i zašto odlučili na posvajanje? To je veliki korak, traži snažan emotivni angažman i odricanja, a može i loše završiti?

Tijekom 2007. smo podnijeli zahtjev za udomljavanje. Dvije me godine nitko nije zvao. Ostala sam konsternirana. Ipak, rečeno mi je da postoji jedna djevojčica za koju se dvijegodine ništa nije pokušalo. Bila je u Domu za nezbrinutu djecu Ivana Brlić Mažuranić u Lovranu. Tamo je, inače, došla iz Pule. Jedino što sam željela je da udomim djevojčicu jer sam već imala dva sina. Nije mi bilo važno ni koliko ima godina. Posjetila sam je, prvi vikend smo bile zajedno par sati, drugi vikend je prespavala kod mene, a treći je već bila u kaosu kad se morala vratiti. Počele smo se jako vezivati i odlučila sam: ili će ona biti moja ili se iz toga moram maknuti jer za nju su susreti i rastanci bili dramatični zbog straha da se više neću vratiti. Čujte, kad vam takvo dijete nakon što je udomite kaže da je uvjereno da ste upravo vi njena mama od koje su je samo nakratko razdvojili, onda shvatite koliko je ona željna ljubavi. Danas je ona, s 13 i pol godina, već osmu godinu kod mene. Želi biti policajka, priprema se za to, vesela je, zdrava.

Postoji li ipak razlika koju u tretmanu imate prema dva sina i djevojčici koju ste udomili?

Apsolutno nema razlike. Ona je moja kao i oni. Moji sinovi su veliki, jedan je liječnik i ima dijete tako da sam baka, a drugi je na studiju. Ona mi je uljepšala život.

Kad ste je udomljavali, jeste li znali njenu obiteljsku anamnezu i koliko vam je to bilo važno?

Nije me to zanimalo. Mi djecu stvaramo, a s ljubavlju i pažnjom možemo puno toga kompenzirati.

Je li ona sada usvojena ili je još udomljena?

Nakon što smo je udomili prije osam godina, sada je konačno i usvojena, do čega je došlo kad je postalo jasno da se više nikada neće vratiti svojim biološkim roditeljima. Sada ima moje prezime i novi OIB. Samo da pojasnim: njenim roditeljima je nakon što je ona osam godina bila udomljena kod mene oduzeta roditeljska skrb jer nijednom nisu pokazali ni najmanji interes za njom.

Jeste li se pribojavali situacije da bi njeni roditelji jednog dana mogli doći i tražiti da im se ona vrati?

Da, naravno. Svi se udomitelji toga boje. Meni bi to slomilo srce. Ali to se događa. I to je život. Najbitnija je njezina sreća.

I vaš predmet interesa su djeca, ugrožene skupine, hoćete li se time baviti i u Europskom parlamentu?

Sve teme koje sam otvarala i kroz saborske rasprave i tematske sjednice Odbora za zdravstvo, nastavit ću obrađivati. Poseban problem je siromaštvo djece za što postoji mogućnost rješavanja kroz kohezijske fondove jer je u Hrvatskoj svako peto dijete siromašno i ima osiguran samo jedan obrok dnevno. Veliki problem u EU, što često ističem, su djeca migranti, maloljetnici i djeca bez pratnje odraslih, a izložena su rizicima za život. Statistike govore o, otprilike, 10 000 djece koja su u Europi nestala, a neslužbeno se navodi da ih je barem dvostruko više. To je poraz Europe i zato će to biti jedan od mojih prioriteta.