(Izvor: 100posto.hr, autor: Daniel Radman)

Gradonačelnik Vrgorca na glasu je kao protivnik uhljeba, no za njega je daleko važnije to što gura investicije

Gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić, iako nesumnjivo pripada mlađoj generaciji hrvatskih političara ima iza sebe izbora skoro kao neki veteran. Vrgorčani su, cinik bi rekao, na glasovanje išli često kao u nabavku supermarket, no nakon što je Pranić zasjeo u u gradonačelničku fotelju čini se da su napokon izabrali ono što im treba. Prvo je dobio posljednje u nizu privremenih izbora 2016., a godinu potom potvrdio je mandat i na redovnim još većom podrškom. Široj javnosti poznat je prvenstveno kao ‘borac protiv uhljeba’, no to je samo fasada. Pranić će, čim ga pitamo za ono konkretno, projekte, rafalno krenuti s nabrajanjem, a posebno će istaknuti pokretanje Poduzetničkog centra i aktivaciju Gospodarske zone Ravča. No, odmah mi naglašava: ‘Za sve pokrenute projekte nisam zaslužan samo ja, već je to rezultat rada našeg mladog sposobnog tima. Ok, bitan je i pojedinac, ali u Vrgorcu imamo timski rad’.

“Politički smo se aktivirali jer smo željeli drugačiji Vrgorac. Ono što nas je dočekalo prvi radni dan, nije bilo samo pitanje dugova i nesređenih financija – najveći problem je bio taj što nije bilo razvojnih održivih projekata i projektnih dokumentacija: u tom trenutku ni jedan projekt nije bio pripremljen za apliciranje na bespovratna sredstva. Znači, doslovno smo krenuli iz nule, s tim da je u mnogim trgovačkim i društvenim ustanovama koje su bile u vlasništvu grada bio potpuni pravni nered, a o imovinsko-pravnom statusu nekretnina i zemljišta u vlasništvu Grada ne trebam trošiti riječi. Gradska dvorana bila je katastru pašnjak i slično. Mukotrpno smo radili do redovnih izbora 2017. i premda smo vukli niz poteza koji su bili nepopularni, ljudi su nam dali još veću podršku. Mislim da su nas nagradili baš zbog toga što nismo kalkulirali, nismo previše u prazno analizirali već smo vukli konkretne poteze”, kaže nam.

“Kroz ove dvije godine, od grada koji nije imao ni jedan pripremljen projekt za EU fondove, sada smo došli do situacije da smo prvi u nekim natječajima na razini države – ili prvi potpisujemo ugovore, ili ih prvi provodimo. Rezultat je to rada tima sposobnih ljudi”, dodaje.

Slikovito nam je to pokazao na primjeru otvaranja popularne ‘mjere 6.3.’, potpore razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava i kako je Poduzetnički centar Vrgorac pomogao poljoprivrednicima.

“U prvom danu kad se otvarala mjera na razini Hrvatske apliciralo se se 600 projekta, a samo naš tim je pripremio 103 projekta za naše poljoprivrednike. Dakle, svaki šesti prijavljeni OPG u Hrvatskoj na bespovratna sredstva prvog dana natječaja je bio naš’, ponosno ističe. Riječ je potpori za OPG-e, pa malo da pojasnimo. Njegov EU-tim iz Poduzetničkog centra koji je otvoren prije 20 mjeseci – osim apliciranja i provedbe gradskih projekata – pomaže i lokalnim poljoprivrednicima, poduzetnicima i obrtnicima.

“Maksimalno radimo kao tim, to su sve mladi ljudi, generacija ’85., ’86, ’87., visoko obrazovni ljudi koji su spremni uložiti svu svoju energiju i ništa im nije teško. Kod nas radni dan ne završava u tri, često znamo imati koordinacije subotom ili nedjeljom navečer, a zajednička „viber“ grupa je aktivna 24 sata. A koliko se radi, pokazuje i broj održanih gradskih vijeća. U godinu i pol održali smo ih čak 18. Primijete to i drugi, a najvažnije – i investitori. Naš najveći uspjeh bila je gospodarska zona Ravča, gdje smo maltene s pet posto popunjenosti i nesređenog stanja došli u situaciju da imao samo jednu slobodnu parcelu. To vam je otprilike više od 150 milijuna kuna privatnih ulaganja po investicijskim studijama i otvaranje 100 radnih mjesta. Upravo tome težimo, nastojimo stvoriti nešto realno, održivo. Klimu zbog koje ćemo investitorima biti poželjni jer samo gospodarske investicije znače ostanak ljudi na našem području. Džaba obnavljanje vrtića ili nova cesta ako se ljudi iseljavanje”, pojašnjava Pranić.

Ne spominje slučajno obnovu vrtića, jedan je obnovljen, drugi, područni je u pripremi. No, kad je riječ o gospodarskim aktivnostima i impulsima, ne namjeravaju tu stati.

“Konkretno, radimo brendiranje Vrgorca kao grada destinacije ruralnog turizma koji inače rapidno raste, ali ne samo razini kuća za odmor. Želimo napraviti ‘gastronomski grad’, gdje će naši OPG-i – a imamo ih oko 650 – imati korist od doga. Sufinancirali smo 300 000 sadnica jagoda, s Agronomskim fakultetom potpisali petogodišnji projekt za dvije autohtone sporte vinove loze želeći pomoći našim vinarima jer naše vinogorje ima preko 10 milijuna čokota vinove loze. Pršut je također svima poznat, pa smo se zbog toga proglasili prije 3 godine Gradom dalmatinskog pršuta i vina, a manifestacija koja privuče sve vinare i pršutare našeg kraja raste iz godine u godinu. Od 1.1.2019.godine ukidamo porez na potrošnju, a nismo uveli ni porez za kuće na odmor. Imate milijun turista na susjednoj Makarskoj rivijeri ili obližnjem Međugorju, a mi želimo od Vrgorca razviti gastronomsku destinaciju i ulažemo ogromna sredstva u projekte obnove kulturne baštine i prirodne baštine, kao što su obnova rodne kuća Tina Ujevića, gradskog parka, rudnika iz 17. stoljeća. Evo, sad smo otkupili iz stečajnog postupka i jedan restoran i već imamo zainteresirane koncesionare.”

Kaže, nije fraza da Dalmatinska Zagora može postati ‘Hrvatska Provansa’ – ‘nemaju oni ništa što i mi sami nemamo’ – pod uvjetom da se na razini države podigne svijest o ruralnim područjima.

“U Hrvatskoj imamo iseljavanje, odlazi nam 180 ljudi dnevno, ali paralelno s time imamo i drugi proces, onaj urbanizacije. Dakle, osim demografskog sloma imamo i taj problem dvostrukog iseljavanja: odlazi se u inozemstvo i u velike gradove, a ruralni prostor ostaje prazan. I pazite sad, imate tri zakona trenutno u saborskoj raspravi koji pokrivaju taj dio Hrvatske – Zakon o potpomognutim područjima, o brdsko-planinskim područjima i o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima – a kad ih spojite, to je financijska omotnica u visini 230 milijuna kuna. Znači, vi dvije trećine teritorija Hrvatske pokrivate s iznosom koji se potroši na godišnju obnovu državnog voznog parka. Shvaćate koliko je to iluzorno, a priča se o mjerama za demografsku obnovu? I tu je još jedan problem, recimo, mi radimo toliko projekata da već moramo paziti na što ćemo se prijaviti jer više nećemo imati za vlastito učešće. O čemu mi pričamo oko ne povlačenja bespovratnih sredstava? Umjesto da netko potiče prijave dodatnom državnom pomoći za sufinanciranje vlastitih učešća, mi moramo paziti na prijave da zbog projekata ne ugrozimo likvidnost grada.”

Inače, Pranić je bio i vijećnik MOST-a u splitsko-dalmatinskoj županijskoj skupštini, koju je napustio kada je postao je zastupnik u Saboru, pa smo ga pitali za usporedbu lokalne i državne vlasti. Prije 10-15 godina ni lokalna razina nije previše funkcionirala, a sad su pomaci i više nego očiti– ne samo u Vrgorcu, kroz ovaj serijal mogli ste vidjeti zaista divnih primjera ‘lokalnih šerifa’ koji su pokrenuli svoje sredine. Je li ‘izliječiva’ tromost državnog aparata?

“Gledajte, kad je naša lista osvojila izbore, napravili smo sastanak i dogovorili se da smo spremni gurati neke stvari, ma koliko bile nepopularne, makar nas prozivali, prijetili, napadali, neovisno hoćemo li dobiti iduće izbore. Jednostavno ne zanima me budući mandat, samo sam usmjeren kako iz postojećeg stanja i realnih šansi napraviti što je moguće bolju situaciju za Vrgorac. Nije naš posao da se dodvorimo masama i da lijepo pričamo, već da radimo znajući da su neki potezi u godinama nagomilanom neredu zaista nepopularni. Ja sam bio fizički napadnut zbog ovrhe zbog komunalne naknade. Grad je u tom trenutku imao nekoliko milijuna kuna potraživanja i mogao sam reći ‘nije me briga’, nek’ to ode u zastaru, ali moj je posao da se prema tim novcima ponašam odgovorno.

Druga stvar je što je državni sistem uglavnom pretrom, glomazan i često neučinkovit. Čast pojedincima. I kod nas je bio sličan problem, u gradskoj upravi se izlazilo na kave, dolazilo i odlazilo kako god se nekom htjelo. Smanjili smo broj ljudi za 25% u upravi, uvelimo smo prvog tjedna evidenciju radnog vremena, kameru na ulazu i odmah smo željeli dati do znanja da nema šale. Sada uvodimo nagrađivanje najboljih. Samo me zanima efekt rada. Uvijek naglašavam da je bitan efekt rada i brzina posla, a nikad se ne smije zaboraviti činjenica da svi mi javni službenici i dužnosnici primamo plaće od poreznih obveznika. A tu je i drugi problem Hrvatske, nama iseljavaju ponajbolji mladi kadrovi koji bi trebali biti pokretači države, a ostaje nam oni isluženi kadar koji dolazi na političke funkcije bez ikakve kompetencije. Mnogi od njih nisu proveli dana u realnom sektoru i za njih je riječ ‘brzina’ nepoznat pojam. Ja često naglašavam da mi u 21. stoljeću govorimo o četvrtoj industrijskoj revoluciji, digitalizaciji, a u Hrvatskoj vi i dalje ništa ne možete riješiti bez papira. Čak se ni mail komunikacija još ne priznaje. Stvarna reforma u državi bi značila i reformu svih nas. Buđenje iz uspavanosti i letargije, ma koliko god ono bilo bolno zbog nužnih,a potrebnih poteza. Shvatimo da rast BDP-a od par posto godišnje nije prosperitetan gospodarski rast Hrvatske koji zadržava ljude ako nas susjedne države pretječu s duplo većim brojkama. Velike političke opcije očito nikada neće shvatiti, njima je dobro. Reforme tromog državnog sustava kojeg grade godinama uzrokovale bi potrese unutar njih samih. A one to neće jer bi si tako odrezale granu na kojoj sjede.”

Kako se ‘digitalna revolucija’ ostvaruje na lokalnom planu, pojasnio nam je.

“Digitalizirali smo mnoge radne procese u upravi, još ćemo, a početkom prosinca naš Poduzetnički centar predstavlja vlastitu aplikaciju za poljoprivrednike iz projekta ‘Misli globalno, kupuj lokalno’, kako bi se potaknula kupnja domaćih poljoprivrednih proizvoda i lakša komunikacija kupaca i proizvođača. Dakle, putem aplikacije možete jednostavno pronaći domaće OPG proizvode, kontaktirati lokalne OPG djelatnike i napraviti narudžbu. Osim toga, početkom 2019. godine predstavit ćemo novi koncept ‘Vrgorac- Solar City’, prvi u Hrvatskoj želimo sustav vodoopskrbe prebaciti na solarni pogon, a ne da plaćamo električnu energiju potrebnu za prepumvananje zbog konfiguracije brdovitog terena.”

Kad smo se dotakli realnog sektora, pitali smo Pranića mislili li se on sam vratiti u struku. Bio je odličan student građevine, struka je unosna, a on je ‘zapeo’ u politici.

“To mi je, iskreno, i najveća životna bojazan, koliko ću zbog nedostatka vremena za stručnu literaturu nazadovati u struci zbog vremena provedenog u politici. Svakako se u budućnosti vidim u struci koju obožavam, ne vidim se dugoročno na političkim funkcijama, već u građevini. Ne mogu sebe zamisliti da odrađujem treći-četvrti mandat u nekom sazivu, meni je nepojmljivo kad po saborskim hodnicima srećem političare koji su ‘na sceni’ još otkad sam išao u osnovnu školu.”

Za kraj, odahnuli smo od politike, pa ga upitali koliko od ovih svih obveza ima vremena za sebe.

“Igram s ekipom mali nogomet, ljeti tenis kad stignem, ali u zadnje vrijeme više sam u automobilu nego bilo gdje drugdje. Ako ne stignem, barem vikendom odradim trčanje, a u zadnje vrijeme me sve češće i zadese svadbe mojih vršnjaka. Eto, i moj osobni život tu pati, ali šta je tu je, to je taj križ koji čovjek mora prihvatiti kad se kandidira.”