Izvor: dnevno.hr

Posljednjih dana, do Ivana je jako teško doći. Naime, svoje radno mjesto u Klaićevoj zamijenio je covid bolnicom u Dubravi, kamo su se u jeku pandemije preselili brojni liječnici. No, bez obzira na težak posao koji radi u bolnici, Mostov Ivan Bekavac pred sebe je stavio još jedan izazov. Naime, u prosincu prošle godine najavio je da će se kandidirati za gradonačelnika Velike Gorice. Liječnik, političar i obiteljski čovjek…pitala sam se nakon toga ima li Ivan uopće vremena za sebe kraj svih silnih obaveza? Ispada da ima, no svoje slobodno vrijeme, priznaje mi, nastoji posvetiti potrebama svoje djece…

Ivan Bekavac rođen je 1975. godine. Po struci je liječnik,  specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, inače zaposlen u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj. Koordinator je Mosta za Zagrebačku županiju i voditelju Savjeta Mosta za zdravstvo, a kratko vrijeme obnašao je dužnost zamjenika ministra u vrijeme kada je resorni ministar bio Dario Nakić.

Politiku je, priča mi, ušao 2015. godine, kada je prepoznao potencijal Mostovaca koji su “predano i stručno branili javni interes pred najezdom političkih štetočina koji su već tad u Mostu prepoznali prijetnju uobičajenom tridesetogodišnjem nakaradnom modelu upravljanja društvom”.

“2016. prihvatio sam sudjelovati u kreiranju zdravstvene politike na dužnosti zamjenika ministra zdravstva”, kaže mi Ivan.
Pitam ga kako uspijeva uskladiti politiku i posao, jer znam da posao liječnika nije nimalo lak…
“Uglavnom stalno radim. Trudim se u politici ostvariti načela javnog interesa koja su lajtmotiv Mosta”, priznaje mi.
No, unatoč silnim obavezama, Bekavac je nedavno najavio kandidaturu za gradonačelnika grada Velike Gorice.
“Što te je potaknulo da se upustiš i u tu političku bitku?”, pitam ga znatiželjno.
“Vjerujem kako svi zaslužujemo priliku živjeti u gradu jednakih mogućnosti napretka, poželjnom životnom okružju, poticajnoj sredini u kojoj neće biti razlika među djecom ovisno o tome ima li roditelj člansku iskaznicu HDZ-a ili nema. Želim dati svoj doprinos realizaciji vizije o gradu mogućnosti i prilika usred suvremene Europe, građani Velike Gorice zaslužuju živjeti u gradu koji ima autobusni kolodvor, primjerenu tržnicu, uredne i održavane prometnice, redovit i siguran javni prijevoz, svima dostupan Internet i telekomunikacije, učinkovite javne usluge, i tako dalje”, odriješit je Ivan.

Bekavac je rođeni Velikogoričanin, i kako mi je nedavno priznao, zna “svaki kamen i kutak” u svojem gradu. Pitam ga što mu je najljepše u Velikoj Gorici.

“Sklad i blizina urbane i ruralne sredine na relativno malom prostoru”, priznaje mi, pa nadodaje da je između ostalog posebno lijepo i obilje zelenila i parkovi među višekatnicama u središtu grada, kao i toplina kontakta s drvenom tradicionalnom arhitekturom.

“A imate li možda koje posebno mjesto, neki kutak u gradu koji biste izdvojili kao najljepši?”, pitam ga.

“Središte grada u kojem dominira Muzej Turopolja”, kaže mi pa pomalo u romantičnom stilu pojašnjava da je taj dio “s okolišem kao stoljetna okosnica života, kao vizija pretvorbe obližnje prometnice, pravca gradskog prometa uz šetnicu sjecište brojnih crta duša i misli grada i o gradu”.

Svira klarinet, a vrijeme provodi s obitelji…

Dolazimo konačno i do pitanja što radi kada ne radi, odnosno čime se najradije bavi u slobodno vrijeme.
“Slobodno vrijeme provodim u krugu obitelji”, veli mi, pa nadodaje da što više vremena nastoji posvetiti potrebama djece.
“Naučio sam kako se propuštene prilike u roditeljstvu ne mogu nadoknaditi”, priznaje mi.
Nekada je Bekavac planinario, a sada je taj hobi malo ‘modificirao’.
“Negdašnje planinarske ture zamijenio sam gradskim i prigradskim lutanjima u društvu supruge,  djece i prijatelja”, kaže.

Doktor Bekavac ima i jedan jako zanimljiv hobi. Naime, on svira klarinet.
“Doduše znatno manje nego prije, obveze mi ne dopuštaju opustiti se uz svirku u željenoj mjeri”, kaže mi.
Unatoč brojnim obavezama, ono što je najfascinantnije kod Ivana Bekavca je njegova pozitivna energija koja se da iščitati iz svake njegove riječi. Iako ima jako malo vremena za sebe, on ne kuka, a svaki slobodni trenutak nekako uspije posvetiti svojoj zajednici, koja zaslužuje puno više nego što sada imaju…