Izvor: Ines Brežnjak/Dnevno.hr

Imala sam osjećaj kao da sam upoznala nekog aktivista, a ne političara. Jer Miro je bio baš to – aktivist. Srcem i dušom, bespogovorno. I nikada, niti u kojem trenutku, nije odustao od svojih principa i ideala za koje se borio… A to je, vjerujte mi, odigralo najveću ulogu u čitavoj priči kako je jedan predsjednik mjesnog odbora postao jedan od najpoznatijih političara u zemlji…

Bilo je proljeće, a ja sam dobila neki zadatak koji je u tom trenutku otišao totalno u drugom smjeru. Točnije, od jednog pitanja koje sam trebala postaviti tada meni skroz nepoznatom zastupniku Mosta, priča se okrenula na neki aktivizam koji ja tada baš i nisam najbolje shvaćala.

Sada, nekoliko godina nakon tog prvog razgovora, shvaćam ga. A njega, tu osebujnu političku ličnost, ne gledam kao političara, nego prvotno kao aktivista. Jer on kada ga malo bolje upoznate to i jest – prvo aktivist, a tek onda političar, a to i on sam priznaje.

No, krenimo redom – tko je zapravo, Miro Bulj?

Miro Bulj je saborski zastupnik Mosta NL, koji dolazi iz mjesta Suhač kraj Sinja. Rođen je 1972.godine. Ima dvije sestre, obje rade u prosvjeti. Dolazi iz radničke obitelji – njegov otac bio je radnik Dalmatinke, a majka mu je skrbila o obitelji te se brinula o obiteljskom gospodarstvu. Obitelj je imala četiri, pet krava, pa je Miro kao dječak raznosio mlijeko po Sinju.

“Prije škole bih odnio mliko, a nakon škole bih pokupio te bocune i odnio ih kući”, priča mi. Zbog toga je još u mladosti dobio nadimak Poštar.

Privređivanje na obiteljskom gospodarstvu ostalo je ukorijenjeno u njega, pa tako i dan danas njegova obitelj privređuje za svoje potrebe. Imaju vrt, voćnjak, pa i ponešto ljekovitog bilja.

Na nacionalnoj političkoj sceni pojavio se prije pet godina, kada je ušao u Sabor. Do tada, Miru su znali iz lokalne politike. Takav kakav je oduvijek bio, borac za pravdu, susjedi su ga nagovorili da se kandidira za predsjednika Mjesnog odbora. Tu dužnost obnaša i dan danas, a za nju rado ističe kako mu je jedna od najdražih funkcija koje obnaša u politici. Bio je Bulj i gradski vijećnik, prošao je defacto sve stepenice koje se u politici mogu proći. No, kako mi priznaje, da će prije pet godina ući u Sabor, tome se nije nadao te je to za njega bilo svojevrsno iznenađenje.

No ljudi su ga birali, a on prema svojim biračima ima obavezu – posebice prema ljudima iz njegovih krajeva, na koje politički establišment često i zaboravlja. On je u Saboru “glas malog čovika“, ističe.

Neki bi rekli da je to onaj galamđija iz Sabora, no iza tog gorostasa dubokog glasa, krije se čovjek kojeg boli svaka nepravda koju vidi oko sebe i iza kojeg je puno sati na terenu s obespravljenim ljudima.

“Kada sam bio u ratu i borio se za našu zemlju, mislio sam da ćemo nakon rata svi lijepo i dobro živjeti. No kasnije sam uvidio da to nije niti blizu onoga što smo svi sanjali”, govori mi.

Baš zato, prije puno godina krenuo je sa svojim aktivizmom, i to još u vrijeme kada je bio djelatni vojni časnik, što je tada, priznaje, možda bilo i riskantno.

Sve je započelo s tvornicom konca “Dalmatinka Sinj“, gdje je stao na stranu obespravljenih radnica koje su tamo radile. Bio je prisutan i kada su radnici Autoprijevoza Sinj štrajkali glađu, borio se za sinjsko rodilište, Dom zdravlja. Zapravo, da nije bilo njegove upornosti, pitanje je bi li sinjsko rodilište ostalo tamo. Jedna od njegovih najvećih i najupečatljivijih borba na terenu jest ona protiv baznih stanice, koje teleoperateri postavljaju “gdje god se sjete”, kako to on ističe.

Zbog njih se čak i lancima vezao, a koliku je svijest u ljudima iz svojih krajeva probudio svojom borbom, možda najbolje govori anegdota kada sam jednom prilikom u Sinju, čekajući da mi se ispeče famozni sinjski uštipak, časkala s lokalnim stanovništvom, da bi mi se obratio jedan gospodin (znajući da sam novinarka) i kazao: “Vid’te je! Eno je gori, đava je odnija!”, aludirajući na baznu stanicu koja je bila postavljena na vrhu jedne zgrade. Tog sam trenutka zapravo shvatila da je njegov aktivizam nešto što nadilazi njegovu političku veličinu.

Jest, priznaje mi Miro, zbog aktivizma je dobio tužba, kaznenih prijava, bio je mnogo pute na sudu, a privodila ga je i policija, no niti to ga nije obeshrabrilo da se nastavi boriti za ljude koji su ga birali.

“Kada vidim bol u njihovim očima, meni je to jednostavno neshvatljivo. Imam im obavezu pomoći“, objašnjava mi zašto je stalno na terenu kada nije u Saboru. A uvijek je u Saboru, ne propušta saborske rasprave, ali kaže, najviše ga iritira kada sluša priče svojih kolega saborskih zastupnika, koje nemaju veze sa stvarnošću.

“Mene zanima teren i ljudi koji tamo žive, zato sam ja stalno negdje kada nisam u sabornici”, govori mi.

Slušajući njegove priče s terena, pitam ga “pa dobro, imate li vi vremena uopće za sebe i jeste li ikada doma”?

“Uh, vremena za sebe imam najmanje i to mi je najveći problem”, kaže mi, a zbog posla kojem je toliko posvećen, ima tu jako puno odricanja, gdje najčešće strada obitelj.

Miro je inače otac trojice sinova.

“Imam tri sina i prekrasnu suprugu koja vodi brigu o svemu”, odgovara mi, pa nadodaje kako mu je supruga najveća potpora u svemu.

Kroz šalu dodajem da mora da je supruga Jelena stvarno najbolja, pošto njega nikada nema kod kuće, na što mi odgovara “I je, najbolja je na svijetu“.

Zanimljivo, ovaj gorljiv govornik koji često u saboru podiže glas, kada priča o obitelji priča sa skroz drugačijim tonom. Nježnim, blagim, toplim, što pokazuje koliko mu je važna njegova obitelj.

Što se sinova tiče, najstariji se ponekad nađe s njim u društvu kada budu kakva politička zbivanja i previranja, no Miro ih načelno ne upućuje ka nekom političkom putu, jer kao što kaže, i njegov politički put bio je pomalo čudan i dogodio se iznenada.

Želite li s Buljem pričati o politici i aktivizmu, možete koliko želite. No, želite li od njega izvući nešto osobno, privatno, to je već malo teža stvar.

“Ne volim ja o sebi govoriti”, kaže mi pomalo sramežljivim tonom. “Ja sam čovjek iz naroda”, nadodaje. A kada ne radi, taj čovjek najviše vremena voli provesti sa svojim narodom. On je isti kao što je bio i prije politike, a kada dođe kući, odlazi na ista mjesta i bude sa istim ljudima – svojim prijateljima.

U mladosti je Bulj trenirao borilačke sportove i košarku, pa i sada rado pohodi utakmice sinjskog košarkaškog kluba Alkar. Otac mu je bio veliki Hajdukovac, pa gaji i ljubav prema tom nogometnom klubu, a kada uhvati vremena, ode Miro i na balote ponekad. Kaže, samo da je s ljudima i među ljudima, to on voli.

Iako su saborski zastupnici imali dvotjednu pauzu, Bulj nije odmarao, a to je vrijeme kada ne treba biti u Zagrebu proveo baveći se – aktivizmom. Naime, posljednjih dana opet je bio na terenu, borio se da “Kaštelanskim staklenicima“, firmi koja zapošljava tridesetak ljudi, a koja proizvodi fino hrvatsko povrće ne isključe struju i vodu. I uspio je i u tome, no kaže borba tu nije stala.

“Sve u ovoj državi je protiv malog čovjeka”, gorljivo mi objašnjava u kontekstu još jednog svojeg aktivizma na terenu.

“Ma, više sam ti ja bio aktivist nego bilo što drugo”, zaključuje Miro svoju drugu stranu priče.

I moram priznati, u potpunosti se slažem s njim. Jer taj je zaustavljao kamione pune smeća, bazne stanice, policiju – nema što nije radio, samo da bi pomogao malom čovjeku i ljudima koji su ga odabrali da obavlja častan posao saborskog zastupnika u Hrvatskom saboru…