(Izvor: Slobodna Dalmacija)
Nama za početak treba Porezna reforma. Sve ovo što nam se prezentiralo do sada ne može se i ne smije se zvati reformom. Ovo je PR kozmetika po principu malo ti dam ali ti na drugoj strani istovremeno uzmem. Ako pričamo o dohotku, onda je ključno da se porezno rastereti medijan plaća. Znači plaće koje uprihođuje najveći broj zaposlenih. A to se, prema novom prijedlogu zakona o porezu na dohodak opet neće dogoditi. Nadalje, ne može se ozbiljno rasterećivati poduzetništvo i rad s ovakvim troškovima javne uprave ili rupama bez dna kao sto smo upravo imali slucaj sa brodogradnjom. To je prvi korak prave porezne reforme. Potpuni zaokret ekonomskog promišljanja i odbacivanja socijalističke ekonomije koja se nikada nije maknula iz glava hrvatskih političara. Tek tada može doći do ozbiljnog snižavanja poreznog opterećenja i ukidanja parafiskalnih nameta. To bi ja učinila. I znam da bi efekt toga bio ukupan rast poreznih prihoda. Jer bi se dodatno proširila porezna baza. Uostalom, zar nismo imali upravo povecanje prihoda nakon smanjenja poreza na dobit! Dakle, to bi bile ozbiljne poruke koje bi poslala ozbiljnim ulagačima i poduzetnicima. Svrha nam nikada ne smije biti sigurnost radnog mjesta, već sigurnost zapošljavanja. Postoji li veća zaštita zaposlenika od mogućnosti da uslijed losih uvjeta na poslu može dati otkaz i vec isti dan pronaci novi posao, a da je svega toga svjestan i njegov poslodavac! Ne postojji, to su prava i zaštita zaposlenika, a to možemo dobiti samo i isključivo razvojem mikro, malog i srednjeg poduzetništva na slobodnom tržištu.
Reforma obrazovanja treba biti uskladjena s potrebama trzista i razvojem potencijala ucenika. Sadasnja reforma nastaje pod parolom Skola za zivot, a onda ucenike docekaju stara racunala ili njihov nedovoljan broj. Bitno je razviti samostalnost, poduzetnost i kreativnost, a to se sada ne dogadja. Kao poduzetnica se ne zamaram s pedagoskim i didaktickim pojmovima, kao sto je kurikulum itd., ali me opterecuje svaka propustena mogucnost slobode, kreativnosti i samostalnosti koje daje poduzetnistvo. Kao i svaka propustena prilika da ucenika naucimo da sam sebi moze stvoriti posao.
Koliko još vremena treba proći da bi shvatili da ovakav sustav mirovinskog i zdravstvenog osiguranja – ne funkcionira. I jedino rješenje koje će se s vremenom nametnuti će biti postupni prelazak na privatno mirovinsko i zdravstveno odiguranje. To će sigurno biti dug proces ali jedini mogući. Najbolniji dio tog procesa biti će promjena svijesti kod ljudi da će im privatizacija istog donijeti benefite koje od države nikada neće dobiti. I ono najvažnije – osoba će upravljati svojim novcem kako ona želi i kako misli da je najbolje. Ne može nitko drugi, a najmanje država, meni ili bilo kome nametati i odlučivati što je za mene najbolje. Što se tiče zdravstva stvar je vrlo jednostavna. Trenutno imamo bunar u koji se godišnje ubaci 24 mlrd kuna!Ima nas cca 4 milijuna stanovnika u drzavi! 24 milijarde kuna, ne milijuna, već milijardi! Znate li što bi ozbiljan operativac i manager, kojem su jasni osnovni principi upravljanja novcem, ljudima i procesima, napravio s 24 mlrd kuna? Čudo. Eto, to bi napravio. Ključni problem zdravstva je što stalno imamo dvostruko oporezivanje. Ja plaćam nešto svaki mjesec a onda na ozbiljan pregled mogu ići tek za godinu ipo! I onda uz to opet plaćamo privatno uslugu gdje odmah dolazimo na red i čekamo pretragu uz kavu, bombone pritom listajući neki časopis. I kako je onda privatno lošije od državnog? Dakle mi nemamo zdravstveni sustav, mi imamo sustav alternativne medicine, jer kako drugacije opisati cekanje na pregled po 2 godine?!
