Hrvatsku politiku vodi Andrej Plenković. Hoće li on biti jedini krivac ako HDZ propadne na idućim izborima?

– Država – to sam ja utjelovljenje je njegove politike i smjera u kojem plovi godinama, okružujući se ljudima za koje je procijenio da su dovoljno mladi, neiskusni, da nisu kontaminirani “starim” HDZ-om od kojeg se uporno pokušavao ograditi. Ali, nije išlo. Upravo iz tih redova najviše je smijenjenih ministara, sad su na red došli i najbliži savjetnici, a kad je zaista zagustilo, Plenković je posegnuo za Brankom Bačićem, čovjekom koji je cijelo vrijeme tu, u Hrvatskom saboru jedan od istaknutijih, ali za ministra je odabran kad je postalo jasno da slike Petrinje, Siska, Gline govore da se dvije godina praktički ništa nije napravilo i da je to velika pljuska preko koje se ne smije više prelaziti. Pa je eto, jedan od poznatih “kumova” iz afere Fimi media stavljen na čelo resora da spasi što se spasiti može, jer izbori kucaju na vrata. A kad se predsjednik Vlade ponaša kao bogomdan, u stilu sentence “država – to sam ja” iz doba dvorskog apsolutizma, onda vjerujem da je svjestan posljedica koje takav način upravljanja nosi sa sobom. A za likove poput Plenkovića posljedice su gotovo uvijek takve da završavaju s političkim giljotinama.

SMS afera sa zapošljavanjem (imali smo i SMS aferu u pokojnom Agrokoru) posljednja je uzbudila javnost. Jeste li začuđeni tim događajima?

– Nimalo! Niti jednom aferom HDZ-a nitko nije začuđen. Pa to je način funkcioniranja te stranke. SMS-ovi su samo potvrda da se još uvijek zapošljava po babi, stričevima, savjetnicima, tajnicima…, potvrda da se zapošljavanja dogovaraju, poslovi dogovaraju, zakoni dogovaraju, zarade dogovaraju… To je stvarnost, a privid je da postoje tijela, institucije koje donose odluke kojih se držimo. Počevši od izbora najboljeg zaposlenika, preko odabira najboljeg ponuđača na javnoj nabavi pa do izbora najkvalitetnijih ljudi na čelu države i provođenja zakona.

Na sve smo to navikli, pa i ne može drukčije.

– Uz to, tragično je da Plenkovićeva klika i dalje smatra da su nedodirljivi, da im nitko ništa ne može i da mogu SMS-om dogovarati svoje prljave rabote. Onda bi predsjednik Vlade zabranjivao objavu takvih podataka, u kojoj u kompromitirajućoj korespondenciji sudjeluju Plenkovićevi poltroni poput Milića iz “inkubatora” ili glavnog tajnika HDZ-a Katičića, kojeg Plenković štiti po svojoj hvarskoj liniji. No, svemu jednom dođe kraj pa će tako i njima, i iskreno se nadam da će s jednim “Hvala Kruno” svi završiti iza rešetaka.

Ekonomist ste i vodite ekonomsku strategiju Mosta. Je li trebalo uvoditi euro u doba visoke inflacije u Hrvatskoj i eurozoni?

– Kao stranka Most bili smo najglasniji i najkonstruktivniji prilikom ukazivanja da u ovom trenutku nismo spremni za takav jedan šok kako što je bilo uvođenje nove valute. Uvođenje eura u Hrvatskoj je neupitno jer smo ga kao valutu preuzeli kao obvezu prilikom pristupnih pregovora s Europskom Unijom, no ulazak u eurozonu u svakom slučaju nije trebalo ovako politički forsirati, već se trebalo ekonomski pripremiti.

Pa kažu u Vladi da je to povijesni događaj. Vi iz oporbe ste jalni i ljubomorni na taj uspjeh.

– Uvođenje eura je Plenković predstavljao kao kolosalni, strateški projekt u kojem je bio upotrijebljen cijeli državni aparat, gotovo sve i jedna državna institucija, uz kontinuiranu političku propagandu. Međutim u “godini isporuke” dogodio se ogroman fijasko Plenkovćeve Vlade – očekivan porast cijena koji su vladajući nastojali prišiti obrtnicima i poduzetnicima na način da su im poslali “ekonomsku UDBU”, odnosno Državni inspektorat koji je neustavno i nezakonski počeo kažnjavati kičmu našeg gospodarstva. Porast cijena bio je vidljiv u zadnjih godinu i pol dana i tada inflacija vladajućima nije smetala jer im je punila proračun, ali kad su se stvari otele kontroli i kad je inflacija postala potencijalna ugroza Plenkovićevom strateškom projektu, onda su se iskalili na poduzetnicima i obrtnicima. Nismo to Plenkovićevo junačenje kroz inspektorat imali prilike svjedočiti na velikim trgovačkim lancima, bankama i vjetroelektranama koje su izašle iz sustava državnog poticaja i sada nam po višestruko višim cijenama prodaju električnu energiju na međunarodnim energetskim burzama.

Ekonomisti koji rade za Vladu ili poslodavce kažu da on nije digao inflaciju, nego drugi čimbenici. Ukratko, zašto danas živimo lošije nego prije godinu dana?

– Ekonomska indolencija, pretjerani državni intervencionizam, obmanjivanje javnosti Plenkovića i guvernera Borisa Vujčića zbog osobnih ciljeva i klijentelizam su glavni razlozi zbog kojih danas, u kontekstu ekonomske krize, živimo lošije. Od ljeta cijene divljaju, a euro je još dodatno pogoršao situaciju. Podsjetit ću da je upravo Plenković izjavio kako će ulaskom u eurozonu kava poskupiti svega dva centa (porasla je puno više), ministar Primorac je inflaciju sveo na razinu obične anegdote, a guverner Vujčić jede Masterchef kuhinju u centralnoj banci umjesto da čuva razine cijena što je i njegov glavni posao. Ekonomski gledano inflacija je zvijer s kojom se žestoko bori. Stoga uz ovakvu nonšalantnost ljudi koji ekonomski vode našu zemlju, ne čudi da je cijela situacija eskalirala.

Pa guverner Vujčić ima pravo na topli obrok. A i ministar da priča viceve, sjetite se samo Stipe Mesića!

– Ako izuzmem ministra Primorca koji je nedavno preuzeo funkciju ministra, vladajući su zajedno s guvernerom Vujčićem cijelo vrijeme govorili neistine da će ulaskom u eurozonu pasti kamatne stope i da će zaduživanje za sve nas postati jeftinije. No, dogodilo se upravo suprotno jer je nedavno Vlada izašla s prijedlogom izdavanja narodne obveznice s kamatnom stopom koja je 3.5 puta veća od kamatne stope od prije samo godinu dana. Dakle zaduživanje je višestruko poskupilo što je u potpunosti suprotno najavama Plenkovića i Vujčića da će kamatna stopa padati s ulaskom u eurozonu. Nažalost ni to nije realna cijena hrvatskog javnog duga jer se očekuje da će kamatna stopa njemačke dvogodišnje obveznice biti na toj razini i da bismo privukli kapital, hrvatska Vlada će morati ponuditi veću kamatnu stopu od čak 5-6 posto gdje sada već govorimo o šesterostrukom povećanju cijene kapitala odnosno hrvatskog javnog duga. Tu se vidi kako su nas cijelo vrijeme obmanjivali i krivo uvjeravali.

Euro je dobar za uvoznike?

– I ono ključno, ulaskom u eurozonu nije se promijenila struktura našeg gospodarstva koje je i dalje uvozno orijentirano. Puno više proizvoda uvozimo nego izvozimo i u tom smislu ulaskom u eurozonu u ovom trenutku smo više ukinuli valutni rizik, odnosno transakcijski trošak europskim izvoznicima nego nama samima. O tome su nas upozoravali ekonomski stručnjaci od kojih su neki bili dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, ali nažalost vladajući nisu slušali. Da ne govorimo da su u uprave državnih poduzeća poput HEP-a instalirane osobe po Plenkovićevim hvarskim linijama koje o energetici, energetskoj samodostatnosti i tranziciji nemaju pojma. Kroz krize i inflacije isplivaju na površinu sve manjkavosti sustava koje su se najviše odrazile kroz Plenkovićev kabinet, Upravu hrvatske narodne banke, Upravu HEP-a i stožera za obnovu Banovine.

Je li ukrajinski rat, nakon COVID krize, pogoršao gospodarske tokove u toj mjeri da su realne plaće pet do deset posto bjednije nego prije?

– Pandemija je itekako koštala gospodarstvo, pogotovo male i srednje poduzetnike i obrtnike koji su najviše bili pogođeni, pa se dogodio rat koji je doveo do energetske krize. Na gospodarske tokove su također utjecali gospodarsko zatvaranje Kine prema svijetu, problemi s isporukom tajvanskih poluvodiča kao i svojevremeno začepljen Sueski kanal koji je onemogućio nesmetanu plovidbu i isporuku proizvoda proizvođačima i krajnjim kupcima. To su nažalost globalne datosti i vanjski ekonomski šokovi s kojima se suočavaju sve zemlje svijeta i tu Hrvatska nije izuzeta. Sve je to dovelo do povećanja troškova poduzetnicima i obrtnicima. Neki poduzetnici su povećavali cijene svojih proizvoda, neki su otpuštali svoje zaposlenike kako bi ekonomski preživjeli, a neki su nažalost morali zatvoriti svoja poduzeća.

Vlada je oporezivala velike, ekstraprofitne tvrtke?

– Time još više čude Plenkovićeva oporezivanja “ekstraprofita” ili neustavna inspektorska kažnjavanja poduzeća, što su dodatni troškovi poduzeća odnosno dodatne inflacije zbog kojih su prestale investicije što posljedično dovodi do recesije i otpuštanja radnika. Dodatnim porezima se nastojala pokriti proračunska rupa nastala zbog nesposobnosti povlačenja europskih sredstava za obnovu Banovine. Sramotno jer je Plenkovićeva Vlada najveći ekstraprofiter ove krize i pokušali su oporezovati čak i brodogradilište koje smo ranije spašavali s garancijama. A što se plaća tiče, smatram da će one i dalje realno padati ukoliko se nastave besmislena i namještena zapošljavanja u javnoj upravi i po javnim poduzećima jer izostaje kompetitivnost i meritokracija. Postoji velika potražnja za radnicima u realnom sektoru koja se momentalno zadovoljava sa stranim radnicima koji se uvoze i koji poprilično izvjesno ruše cijenu rada. Ono što smo u Mostu prepoznali kao mogućnost jest da se deset posto zaposlenih u javnoj upravi i po javnim poduzećima mogu prebaciti u realni sektor, čime bi radnici dobili veću plaću, a država priliku da sa smanjenjem javne uprave konačno krene u smanjenje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Time bi država smanjila troškove rada koje bi poduzeća mogla koristiti za investicije i daljnja zapošljavanja.

Premijer Plenković neprekidno kaže da bježite od toga što niste glasali za obuku Ukrajinaca. Ima li to danas, nakon tri mjeseca od saborskog glasanja, uporište u stvarnosti ili je tek loš PR?

– Znam da je njemu bježanje i proglašavanje ne-temom modus kojim se učestalo služi, ali to nije naš način. Ne bježimo ni od čega, niti jednu temu ne proglašavamo ne-temom, a glasovanje o obuci Ukrajinaca je poraz načina ophođenja i stila Andreja Plenkovića koji je sam tome najviše doprinio, jer se doslovno zastupnike iznuđivalo da glasuju za. Doživio je poraz jer je sebe, a ne Ukrajinu stavio na prvo mjesto. Bio je to težak poraza Andreja Plenkovića od kojeg do dana današnjeg još uvijek nema nikakvih naznaka oporavka.

Treba li se Hrvatska, kako kaže Zoran Milanović, držati sa strane kad se veliki bore, ratuju?

– Hrvatska je dio europske zajednice, u svakom pogledu, nismo izolirani, suradljivi smo i kooperativni, ali ne kupimo mrvice ispod stola koje će nam netko dobaciti. Jedno je dogovoreno sudjelovanje, a drugo nuđenje bez potpore samo da bi se ostvarile ambicije jednog čovjeka. Nije uopće poanta držanja sa strane, već činjenica da je Plenković htio iskoristiti i Ukrajinu na isti način kao što je žrtvovao Banovinu, samo radi svoje briselske pozicije. Riječ je o politici koja je odvojena od morala, koja je opasna i koja cinično i prezirno gleda na čovjeka koji u Plenkovićevom svijetu ima samo ulogu upokorenog objekta koji služi Plenkoviću za dobivanje briselskog ureda i fotelje.

Ipak, hrvatska pozicija nije jednaka kao ona velikih država?

– Hrvatska se ne treba držati po strani i ne drži se. Pomogli smo i naoružanjem i humanitarno. Ali Hrvatska uistinu ne treba prednjačiti u ovom sukobu koji je i agresija Ruske Federacije na Ukrajinu ali i globalno sukob velikih sila kojeg Hrvatska na ni koji način ne može prekinuti niti može biti presudna u njemu. Nažalost, i predsjednik Vlade i Predsjednik Republike svojim izjavama i ponašanjima, svaki na svoj način, čine upravo to da njihove izjave i prepucavanja zvone u međunarodnim okvirima i popriličan su destabilizacijski faktor.

Što očekujete od izmjena izbornog zakona? Iste izborne jedinice s nefiksnim brojem zastupnika, novi zakon? Što će Most predložiti?

– Očekujemo da svaki glas jednako vrijedi, da se jednom zauvijek kaže zbogom izbornom inženjeringu HDZ i manipuliranju izbornim jedinicama, ali to je čista utopija kad je riječ o vladajućoj Plenkovićevoj kasti. Najučinkovitija mjera kojom se politički može kazniti vladajuća struktura jest izlazak na izbore u velikom broju i zato će naši prijedlozi upravo biti usmjereni izgradnji izborne infrastrukture koja će povećati izlaznost našeg naroda na izbore.

Što treba načiniti?

– Prvi korak bi nam bio sređivanje popisa birača, koji je osnova za pravedniji izborni zakon. Nemoguće je bilo da je nakon završenog popisa stanovništva 2021. u nekim mjestima u Karlovačkoj županiji glasovalo gotovo dvostruko više glasača nego što je popisano ljudi. Također bismo željeli sudjelovanje naših građana kroz preferencijalno glasovanje i općenito modernizaciju cjelokupnog izbornog procesa kroz uvođenje elektroničkog glasovanja.

Za Most se kaže da ima slab koalicijski potencijal nakon dva propala braka s HDZ-om. Ipak, jedna ste od pet stranaka kojoj istraživanja daju saborske mandate.

– Most je na sve izbore do sada išao samostalno te smo uspjeli preživjeti političke borbe s velikim mastodontima koji nas okružuju. Mnogim strankama u političkoj povijesti Hrvatske to nije pošlo za rukom i samim time postali smo ozbiljan politički faktor, što u ovom trenutku u prijevodu znači da smo treća politička opcija u Hrvatskoj. I tu nećemo stati jer ćemo samo rasti u periodu do izbora i bit ćemo puno snažniji u odnosu na prošle parlamentarne izbore. Nedavno smo proslavili deset godina postojanja, predstavili Deklaraciju, jasno definirali vrijednosti i politike tako da smo tek sada, uz ogromno iskustvo koje ljudi koji vode Most imaju, sazrijeli za preuzimanje odgovornosti za Hrvatsku. Ako mislite da ne možemo s HDZ-om, to je politička vrlina, a ne nedostatak jer će se na sljedećim izborima odlučivati o sudbini Plenkovićeve klike koja se mora politički kazniti i poslati u oporbu, neke od njih i u zatvor. A što se tiče koalicijskog potencijala, on uvijek ovisi o izbornom rezultatu, a mi ćemo biti veliko iznenađenje izbora. U to sam siguran.

Aktivni ste vjernik. Javno ste opisali svoje preobraćenje 2012. godine. Kako komentirate muškarce koji kleče na Jelačić placu svake prve subote? Nije vjera unutarnja potreba?

– Osobno nemam poriv za molitvom na Trgu bana Jelačića, no stava sam da javna i zajednička molitva takvog tipa nije nikakav prosvjed niti performans, nego zajedničko obraćanje djela vjerničke populacije Bogu i to za konkretne nakane. Tko god želi javno moliti i javno ispovijedati svoju vjeru ima na to pravo što god netko mislio o tome. I to nije transcendentalna, već ustavna realnost. U članku 40. Ustava Republike Hrvatske jamči se “slobodno javno očitovanje vjere”. Koliko sam imao prilike ispratiti putem medija, ti molitveni susreti su prijavljeni i gradskim vlastima u kategoriji vjerskih sloboda, sukladno Zakonu o javnom okupljanju, te se održavaju u ranim jutarnjim satima kada je Trg prazan. U tom smislu ovom javnom molitvom u niti jednom segmentu nije prekršen Ustav, niti jedan Zakon.

U javnosti se često govori da je Most crkvena stranka. Ima li na to komentar?

– Malo je i smiješno postalo da nas se stalno pokušava ugurati u tu kućicu, uz naravno prateće izmišljene konstrukcije da Kaptol stoji iza nas kao stranke. Koliko su pogrešne te teorije zavjere najvidljivije je bilo u prosincu 2021. kada su, nakon sastanka s Vladom, biskupi neočekivano napravili zaokret i promijenili mišljenje te su svoje stavove oko covid-mjera gotovo u potpunosti približili onima Plenkovićeve Vlade. Tada smo kao stranka bili na braniku parlamentarne demokracije jer smo htjeli Ustavom i dvotrećinskom većinom osigurati da Sabor kao najvažnije zakonodavno tijelo u Hrvatskoj donosi najvažnije odluke po pitanju borbe s pandemijom, a ne stožer koji je od samih početaka na daljinski Plenkoviću. Ne upirem prste u nikoga, ali taj zaokret biskupa tada kao i njihov sastanak s Plenkovićevom Vladom koji se održao baš za vrijeme kada su referendumske inicijative skupljale potpise po vrlo teškim i hladnim uvjetima, su argument kako Kaptol ne stoji iza stranke Most.

Bili ste nogometni reprezentativac u selekciji ispod 18 godina. Kako gledate na problem izgradnje nacionalnog stadiona? Prošlo je dva mjeseca od prvenstva, i to je postalo “ne-tema”?

– Još se iz reprezentativnih dana sjećam kako smo u Tuheljskim toplicama trebali dobiti novi kamp nogometne reprezentacije koji bi koristile sve nogometne selekcije, kao i nacionalni stadion na kojem bi igrala naša nogometna reprezentacija. Od tog perioda prošlo je više od dvadeset godina i još se ništa nije pomaklo po tim pitanjima. Kao dijete Dinama i reprezentacije Hrvatske do 18 godina sve ove godine sam čeznuo i čeznem da reprezentacija dobije svoj kamp i svoj stadion. No, u ovim kontekstu stadion je samo jedna velika smicalica, obična Plenkovićeva mrkva, odnosno lažno obećanje kojim se nastoji odvući pozornost s brojnih afera i korupcija koje uključuju Plenkovića i njegovo okruženje. Nažalost, stadion je obična politička manipulacija predizborne godine s kojim Plenković pokušava skupiti političke poene unutar skupina naših navijača. No, upravo su ti navijači bili prvi na terenu u Banovini da bi pomogli našim ljudima koje je Plenković zajedno sa svojom Vladom ostavio na cjedilu. No, ako su ostavljenu i iskorištenu Banovinu podizali i gradili navijači i općenito volonteri, a ne Plenković i njegovi poltroni, kako onda netko može vjerovati da će taj isti Plenković sagraditi stadion? I još važnije, da bi taj stadion išao graditi iz istinskog poštovanja i ljubavi prema hrvatskoj reprezentaciji i navijačima, a ne iz političkih interesa koji stadion i reprezentaciju koriste kao dimnu zavjesu brojnih koruptivnih afera?